Ratni predsjednik opštinskog Kriznog štaba sarajevske opštine Ilidža Neđeljko Prstojević se u unakrsnom ispitivanju "apsolutno saglašavao" sa svim tvrdnjama bivšeg predsjednika Republike Srpske, Radovana Karadžića

"Apsolutno se slažem, gospodine predsjedniče", odgovarao je ratni predsjednik oprštinskog Kriznog štaba sarajevske opštine Ilidža, Neđeljko Prstojević, na pitanja koja mu je u unakrsnom ispitivanju postavljao Radovan Karadžić. To "apsolutno slaganje" sa Karadžićevim tvrdnjama svjedok je izražavao čak i kada je optuženi citirao Prstojevićeve ranije izjave istražiteljima tužilaštva i njegov iskaz sa suđenja Momčilu Krajišniku, kojih se u glavnom ispitivanju svjedok uglavnom odricao.

Prstojević je, podsjetimo, na početku svjedočenja u svoj iskaz sa suđenja Krajišniku unio brojne izmjene i tražio da mu se omoguće dodatna pojašnjenja i tumačenja određenih izraza, dokumenata i ranijih izjava koji bi mogle teretiti Karadžića. Sudije su zbog toga odlučile da Prstojević na suđenju Karadžiću svjedoči "uživo", a ne putem pisane izjave i transkripta njegovog prethodnog svjedočenja.

Uz Prstojevićevu pomoć Karadžić je nastojao da dokaže da su Muslimani 1991. godine planirali proglašenje "islamske republike" i namjeravali da "protjeraju sve hrišćane". Oni su, tvrdi Karadžić, mijenjali etničku strukturu pojedinih opština doseljavajući Muslimane iz Sandžaka i pozivajući Muslimanke da rađaju po petoro djece, "od kojih bih jedno žrtvovali za Bosnu". "Apsolutno se slažem", potvrđivao je Prstojević koji je naširoko opisivao "strah" koji su osjećali Srbi slušajući priče koje su žene na Ilidži prenosile "uz kafu".

A za to vrijeme su Srbi, tvrdio je Karadžić a potvrđivao Prstojević, ulagali maksimalne napore da se "sačuva mir" i u dogovoru tri konstitutivna naroda izvrši demokratska transformacija Bosne. Skupština Srpske opštine Ilidža je, istina, formirana još 3. januara 1992. godine ali to je, po Prstojeviću, bila samo "formalna, deklarativna skupština preventivnog karaktera", koja je počela da funkcioniše tek kada je izbio rat. A rat su, saglasili su se Karadžić i Prstojević, objavili Muslimani proglašavanjem opšte mobilizacije. Ono što je na Ilidži nakon toga rađeno, tvrdio je Prstojević mašući crvenom knjižicom koju je izvukao iz torbe, zasnivalo se na Pravilniku ONO-DSZ, a ne na famoznom Uputstvu Glavnog odbora SDS iz decembra 1991. godine, poznatom kao "Varijanta A i B".

Prstojević je nakon toga, uz pomoć dokumenata na koje je ukazivao Karadžić, opisivao kako su Srbi na Ilidži u aprilu 1992. godine napadnuti od strane "Alijine soldateske". Toliko su pucali po nama, rekao je u jednom trenutku, da im je "već polovinom aprila ponestalo municije". Osim Patriotske lige i drugih muslimanskih snaga koje su napadale "izvana", po Srbima je "iznutra tukla i peta kolona", odnosno ilidžanski Muslimani koji su, kako je Prstojević rekao, tamo živjeli do 22. aprila 1992. godine.

Kada mu je Karadžić citirao dijelove izjave koju je Prstojević dao istražiteljima tužilaštva o "muslimanskim napadima na Ilidžu" u aprilu 1992. godine, svjedok je svoje uobičajeno "apsolutno slaganje" izrazio dva puta zaredom. U jednoj drugoj prilici je rekao da je 2003. godine, kada je davao izjavu istražiteljima, "bio mlađi i da je bolje objašnjavao nego sad".

Unakrsno ispitivanje Neđeljka Prstojevića se nastavlja u ponedjeljak, nakon čega će uslijediti dvomjesečna pauza u suđenju kako bi Karadžić proučio materijale koje mu je sa zakašnjenjem objelodanilo tužilaštvo.

Dijeljenje sadržaja