Radovan Karadžić u sudnici Tribunala

Svjedokinja "KDZ-354" je unakrsnom ispitivanju od strane Radovana Karadžića opisala kako je u noći 11. juna 1992. godine zajedno sa svojom majkom izvedena iz stana na Grbavici, a potom odvedena u jedan od napuštenih stanova na Vracama gdje je brutalno pretučena i silovana od strane Veselina Vlahovića Batka, zvanog "Monstrum sa Grbavice".

Nakon brutalnog iživljavanja nad kćerkom i majkom koje je trajalo cijelu noć Vlahović je svjedokinju upitao "ima li čime otkupiti glave". Pošto je obećala da će mu dati sve što ima, Vlahović ih je vratio u njihov stan, uzeo novac i zlato koje je majka držala sakrivene u jastuku. Otišao je prijeteći da će ih "ukoliko budu pričale" obje ubiti. Svjedokinja se prisjetila da je na jednom stolu u stanu na Vracama u kojem su ona i majka zlostavljane vidjela veliku hrpu novca i zlata.

Karadžić je Vlahovića nastojao prikazati kao bandita koji imao svoje "skrovišta" na Vracama i drugim dijelovima Grbavice i "svoje četnike", a ne kao regularnog pripadnika Vojske Republike Srpske, kako je to u svojoj pisanoj izjavi navela svjedokinja. On je ukazao na optužnicu koju je protiv njega podigao Sud BiH, kao i njegove javne izjave "u kojima priznaje zločine i ne pokazuje kajanje".

Osim na "odsustvo kajanja" što je u jednom trenutku nazvao "užasnim" Karadžić je ukazivao na dio iskaza svjedokinje u kojem ona navodi da se Vlahović kobne noći u pojedinim trenucima rukama "držao za glavu", sugerišući da se ponašao kao ludak. On je također ukazivao da je njegov advokat saopštio da su Vlahoviću nakon hapšenja "utvrđeni određeni simptomi". Svjedokinja je, međutim, objasnila da se Vlahović zapravo žalio na glavobolju, ali da su njegovi postupci bili vrlo smišljeni.

Svjedokinja se na kraju zahvalila sudu što joj je pružena prilika da svjedoči na suđenju Karadžiću, u svoje i u ime svoje majke, kao i svih "živih i mrtvih" koji su proživjeli sličnu sudbinu. "Strpljivo ću čekati pravdu." "Izgleda da ona zaista nekada i dođe", rekla je na kraju svog iskaza.

Na klupu za svjedoke se potom vratio nevoljni svjedok optužbe Neđeljko Prstojević, bivši predsjednik Kriznog štaba opštine Ilidža. On je u nastavku iskaza još jednom izrazio nepovjerenje u transkripte presretnutih ratnih razgovora koji su, po njemu djelimično pogrešno prevedeni i nepotpuni i zatražio da mu budu pušteni u sudnici kako bi on dobio priliku da ukaže na, po njemu, sporne detalje.

Tužilac Alan Tiger/Tiger je na kraju odlučio da ispuni svjedokovu željui emitovao presretnuti razgovor iz 1992. godine u kome Prstojević govori o "čišćenju" Kotorca i savjetuje svom sagovorniku da zarobljene ne šalje u Butmir jer će se uskoro i to naselje "čistiti" kao i Sokolović kolonija i Hrasnica. "Ima Baščarčija, molim te sve za Baščaršiju pješice, ženski svijet, a muško u zatvor", rekao Prstojević. "Da, ovo je moj razgovor s nepoznatim licem", potvrdio je Prstojević u sudnici i konstatovao da u transkribovanoj verziji "ima nekih izostavljenih riječi", ali da to "bitno ne utiče na sadržaj". Sto se tiče "izostavljenih riječi", rekao je da je u jednom trenutku dva puta rekao "dobro veče", a ne jednom kako je zabilježeno u transkribovanoj verziji tog razgovora.

Nakon toga, emitovan je još jedan presretnuti razgovor iz juna 1992. godine u kojem se Prstojević raspituje jesu li "Turcima" u Kasnidolu presječene telefonske linije i predlaže da se tamošnje muslimanske porodice prognaju na Baščaršiju, odnosno dio Sarajeva pod kontrolom Armije BiH.