Odbačen zahtjev Radovana Karadžića da se iz dokaza izuzmu svi presretnuti razgovori koje su organi bezbjednosti BiH snimili do 6. aprila 1992. godine. Po mišljenju sudija fundamentalno pravo na privatnost – na koje se optuženi poziva – nije apsolutno

Pretresno vijeće je odbacilo zahtjev bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića da se iz dokaza izuzmu svi presretnuti razgovori koje su organi bezbjednosti BiH snimili do 6. aprila 1992. godine, a kasnije ih proslijedili tužilaštvu Tribunala.

Karadžić se, podsjetimo, u svom zahtjevu da se presretnuti razgovori izuzmu iz dokaza pozvao na član 95 Pravilnika o postupku i dokazima u kojem se navodi da su neprihvatljivi svi dokazi koji su "pribavljeni metodama koji ozbiljno dovode u sumnju njihovu vjerodostojnost i čije bi prihvatanje narušilo integritet postupka". Po Karadžićevom tumačenju, uslov iz člana 95 je ispunjen jer je Služba bezbjednosti BiH pribjegla "nezakonitim metodama" i tako "narušila univerzalne principe prava na privatnost" građana, među kojima i Karadžića kao "građanina Bosne i Hercegovine".

"Nezakonitost" prisluškivanja se, po Karadžiću, ogleda u tome što prijeratni srpski članovi Predsjedništva BiH nisu bili obaviješteni o takvim aktivnostima Službe državne bezbjednosti. Po Karadžićevom tumačenju predratnih zakona, Služba bezbjednosti je bila dužna da o prisluškivanju obavijesti one koje su prisluškivali.

U odluci vijeća se, međutim, navodi da je Karadžić "pogrešno protumačio" član 95 Pravilnika o postupku i dokazima, te da u svom zahtjevu nije pokazao na koji način bi usvajanje navodno nezakonito pribavljenih dokaza dovelo do narušavanja integriteta procesa. Naprotiv, smatraju sudije, "u svjetlu mandata Tribunala da sudi osobama optuženim za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, bilo bi neprikladno da se iz dokaza isključe relevantni i valjani dokazi, sve dok je zagarantovano pravično suđenje".

Vijeće smatra da uvrštavanje u dokaze presretnutih razgovora u kojima je Karadžić jedan od aktera neće povrijediti njegovo pravo na privatnost do mjere u kojoj bi integritet procesa bio ugrožen. Po mišljenju sudija, fundamentalno pravo na privatnost na koje se Karadžić poziva "nije apsolutno" i ono može biti ograničeno u određenim "urgentnim" situacijama. Stoga, po mišljenju vijeća, usvajanje dokaza koji su po Karadžiću pribavljeni "nezakonito" nije u sukobu sa potrebom da se osigura pravično suđenje.

Dijeljenje sadržaja