U unakrsnom ispitivanju američkog generala Vilmota, tužitelj ukazao da vojni vještak odbrane Milomira Stakića ne zna ništa o dogadjajima o kojima je svedočio, zaključujući da je njegova analiza "apsurdna"


Analizu ratnih dogadjanja u opštini Prijedor koju je sudu izložio umirovljeni američki general Ričard Vilmot/Richard Wilmot tužitelj je ocijenio kao "apsurdnu", ukazujući da vojni vještak odbrane Milomira Stakića ne zna ništa o okolnostima u kojima je 1992. došlo do sukoba u BiH. Svoje svjedočenje o Prijedoru američki general je, kako je priznao, bazirao isključivo na "vojnoj doktrini i vlastitom iskustvu iz vijetnamskog rata".

U glavnom ispitivanju svjedok je isticao kako su progoni i zatočavanje "neprijateljskih snaga" dozvoljeni u ratu. Budući da je, na osnovu analize novinskih članaka iz 1992., ustanovio je da su bošnjačke i hrvatske paravojne formacije napale vojne konvoje kod sela Hambarine i Kozarac, 22. i 24. maja 1992. te u gradu Prijedoru 30. maja iste godine, zaključio je da su vojni napadi na ta sela i progon Bošnjaka i Hrvata "razumna vojna reakcija".

Svjedok je, takodjer, tvrdio da Ženevske konvencije dopuštaju osnivanje "privremenih logora za provodjenje istrage" kakvi su, po njegovom vidjenju, bili prijedorski logori Omarska, Keraterm i Trnopolje. Po proučenim vojnim dokumentima ustanovio je da je logorima "propisno" upravljala vojska.

U unakrsnom ispitivanju tužitelj Nikolas Kumdjan/Nicholas Koumjian je dokazivao da postoji mnogo činjenica o kojima svjedok ništa ne zna, počevši od toga da prijedorski Bošnjaci i Hrvati nisu "raširenih ruku" dočekali preuzimanje vlasti od strane SDS, 30. aprila 1992., zbog čega je vojska, smatra tužitelj, mogla očekivati da neće nesmetano proći kroz "neprijateljske kontrolne punktove". Istakao je da se vojska, uprkos tome, uputila kroz nesrpska sela.

Tužitelj je Vilmotu predočio dokaze o neravnoteži snaga i borbene moći, koji pokazuju da su Bošnjaci i Hrvati bili slabo naoružani, dok ih je JNA napala tenkovima i dobro naoružanom pješadijom. Pročitao je svjedoku borbeni izvještaj 1. Krajiškog korpusa u kojem stoji da je u borbama na širem području Kozarca poginulo 80 do 100 "muslimanskih Zelenih beretki", a da je 1.500 ljudi zarobljeno. Prema tom izvještaju, poginulo je i pet vojnika JNA. U selu je srušeno 50 kuća, dok je vojska imala samo manja oštećenja na jednom tenku.

Tužitelj je istakao da progon civilnog stanovništva i granatiranje civilnih objekata nisu ničim mogli biti opravdani. Ukazao je na mogućnost da su brojni Bošnjaci i Hrvati ubijeni nakon što su uhapšeni, a potom je opisao i na koje su sve brutalne načine bili zlostavljani i ubijani u logorima. Predočio je svjedoku dokaze da logorima nije upravljala samo vojska već da su naredjenja stizala iz Kriznog štaba čiji je predsjednik bio dr Milomir Stakić, optužen za genocid i druge zločine počinjene 1992. nad nesrpskim stanovništvom regije. "Kada vojska napada gradjane svoje zemlje, napada li po vlastitom nahodjenju ili sluša naredjenja političkog vodjstva koje odredjuje strateške ciljeve?" upitao je tužitelj svjedoka.

Vilmot se složio da u ratovima politički čelnici odredjuju strateške ciljeve, ali je tvrdio da se to odnosi isključivo na vrhovnog komandanta, tj. predsjednika Republike. Nije, medjutim, znao ko je bio vrhovni komandant JNA početkom 1992. godine, niti da je JNA, kako tvrdi tužiteljstvo, već 1991. "očišćena od oficira nesrpske nacionalnosti" i naredne godine transformirana u VRS.

Svjedok se složio s tužiteljem da medjunarodno ratno pravo ničim ne opravdava uništavanje civilnih objekata i zlostavljanje ratnih zarobljenika te je naglasio da su počinitelji trebali biti izvedeni pred vojni sud.

"Pred čiji sud, kad po vašoj teoriji možemo zaključiti da je vojska poštivala zapovjedni lanac i da su oni koji bi trebali osuditi zločine ustvari počinitelji zločina" - upitao je tužitelj Kumdjan, objasnivši generalu Vilmotu da su JNA i VRS kontrolisali Slobodan Milošević i Radovan Karadžić, koji su takodje optuženi za genocid u BiH.

Dijeljenje sadržaja