U unakrsnom ispitivanju prvog svedoka optužbe, Radovan Karadžić tvrdio da srpske vlasti "nisu terale Muslimane da napuste Sanski Most već su, naprotiv, Muslimani terali srpske vlasti da im omoguće da odu." A srpske vlasti su ih "raznim procedurama obeshrabrivale" da napuštaju grad. "Procedura" je uključivala i potpisivanje izjave o prepuštanju kuća i ostale imovine srpskim vlastima


Tek pred kraj unakrsnog ispitivanja Ahmeta Zulića Radovan Karadžić se dotakao zločina opisanih u iskazu prvog svedoka optužbe: masakra na Krivoj cesti i gušenja zatočenika na putu za Manjaču. Oba incidenta su, inače, navedena u optužnici kojom se bivši predsednik Republike Srpske tereti za genocid i druge zločine počinjene tokom rata u BiH.

Zulić je, podsetimo, svedočio da se 22. juna 1992. godine našao u grupi od dvadeset zatočenih Muslimana koji su izvedeni iz improvizovanog zatvora u garažama fabrike Betonirka u Sanskom Mostu, odvedeni do mesta zvanog Kriva cesta i prisiljeni da kopaju grobove, nakon čega je lokalni mesar Simo Simetić zaklao sve izuzev Zulića i još dvojice. Zločinu je, prema Zuliću, prisustvovala grupa zvaničnika SDS predvođenih predsednikom opštine Nedeljkom Rašulom.

Karadžić tvrdi da je Zulić izmislio sve a posebno SDS-ov "odbor za klanje", kaže da ima dokaze da je Simetić tog dana bio "sa svojom jedinicom na koridoru" i dovodi u pitanje identifikaciju Rašule budući da mu svedok nije video lice. Zulić, međutim, ostaje pri svom iskazu, tvrdi da još nosi ožiljke od Simetićevog noža kojim mu je na grudima urezan krst, i ukazuje da je Rašulu poznavao 30 godina i da ga je tog dana na Krivoj cesti prepoznao po glasu i "kockastom odelu" koje je uvek nosio.

Drugi incident – gušenje većeg broja zatočenika koji su 7. jula 1992. godine iz Sanskog Mosta transportovani u logor Manjaču – Karadžić je osporavao tvrdnjom da u kamion nije moglo da stane 60 zatočenika, tim pre što su, kako je svedočio Zulić, "neki stajali a neki sedeli". Zulić je, međutim, ostao i pri ovom iskazu, ukazujući da su stražari palicama i kablovima ugonili ljude u kamion i prisiljavali ih da se sabiju.

U najvećem delu unakrsnog ispitivanja Karadžić je iznosio svoje teze o tome kako su se uoči i na po početku rata odvijali događaji u Bosni i Hercegovini i Sanskom Mostu. Svedok, međutim, nije prihvatio sugestije optuženog da je Stranka demokratske akcije (SDA) naoružavala Muslimane i pripremala se za rat dok su Srbi pregovarali o "transformaciji BiH" i podeli opštine Sanski Most, zatim da su pripadnici Zelenih beretki i Patriotske lige prvi napali na JNA i druge srpske snage koji su samo uzvraćali na te napade, kao i da srpske vlasti "nisu terale Muslimane da napuste Sanski Most i okolna sela već su, naprotiv, Muslimani terali srpske vlasti da im omoguće da odu".

Ukazujući da je Zulić u svojoj izjavi naveo kako je njegova supruga krajem 1992. godine imala teškoća da pribavi dozvolu da sa decom napusti Sanski Most, Karadžić je tvrdio da su srpske vlasti "raznim procedurama obeshrabrivale Muslimane" da napuštaju Sanski Most. "Procedura obeshrabrivanja" je, pored ostalog, uključivala i potpisivanje izjave o prepuštanju kuća, stanova i ostale imovine srpskim vlastima.

Dijeljenje sadržaja