Suočena sa brojnim navodima o mučenjima kosovskih Albanaca u srpskim zatvorima 1998. i 1999. godine, svedokinja odbrane Vlastimira Đorđevića – bivši istražni sudija iz Prištine Danica Marinković - pozvala tužiteljicu da ne predočava "samo negativne primere", nego i "nešto pozitivno", jer ovako izgleda "da smo živeli u robovlasničkom uređenju"


U prvom delu unakrsnog ispitivanja bivšeg istražnog sudije iz Prištine Danice Marinković, tužiteljica Gopolan je dokazivala da su 1998. i 1999. godine kosovski Albanci trpeli tešku torturu u srpskim zatvorima, a da svedokinja nije učinila ništa da to istraži i spreči. Na taj način optužba osporava kredibilitet svedokinje odbrane policijskog generala Vlastimira Đorđevića, optuženog za ubistva i deportacije kosovskih Albanaca 1999. godine, a ujedno ukazuje da su iznuđena priznanja uhapšenih Albanaca da su terorističkim napadima delovali protiv vojske, policije i civila.

U izjavama organizaciji Hjumen rajts voč/Human Rights Watch zabeleženim nakon puštanja iz pritvora u Prištini, Uroševcu i drugim kosovskim gradovima pod teritorijalnom nadležnošću istražnog sudije Danice Marinković, veliki broj Albanaca je rekao da su bili teško premlaćivani i mučeni, između ostalog i elektrošokovima. To potvrđuju i brojni lekarski nalazi koje je danas predočila tužiteljica, ali svedokinja tvrdi da je sigurna da nije bilo nikakvog nezakonitog postupanja prema albanskim pritvorenicima i zatvorenicima na Kosovu.

U pojedinim slučajevima branioci premlaćenih pritvorenika su optuživali Danicu Marinković da je odugovlačila sa slanjem njihovih klijenata na lekarski pregled sve dok rane ne bi zarasle. Pored toga, kosovski advokat Destan Rukići/Rukiqi je u leto 1998. godine osuđen na 60 dana zatvora jer je svedokinji rekao "da se ponaša kao policajac a ne kao sudija", pošto mu nije dozvolila uvid u dosije njegovog klijenta Cena Dugolija. Branilac Rukići je u zatvoru brutalno prebijen usled čega je "zaradio" teško oboljenje bubrega, a po izlasku na slobodu je saznao da je njegov klijent Dugoli preminuo od posledica torture.

Danica Marinković odgovara da su sve te optužbe "van pameti" i da su zatvorenici i njihovi branioci trebalo da prijave torturu srpskim pravosudnim organima, načelnicima policijskih stanica i upravnicima zatvora... dakle, onima koji su ih prebijali. Na pitanje zašto i sama nije istražila navode koji su do nje stizali kaže da "to nije spadalo u ovlašćenja istražnog sudije".

U jednom trenutku svedokinja se pobunila jer joj tužiteljica predočava "samo negativne primere" postupanja srpskih pravosudnih organa, pozvala je da predoči "nešto pozitivno" i dodala: "Samo mučenja i torturu pominjete, pa nismo mi živeli u robovlasničkom uređenju".

U drugom, kraćem delu unakrsnog ispitivanja raspravljalo se o incidentu u Račku, gde je 15. januara 1999. godine ubijeno više od 40 Albanaca. U nastojanju da opovrgne svedokinjinu tvrdnju da se nije radilo o masakru, već o obračunu policije sa teroristima, tužiteljica je predočila video snimak na kojem se vidi da su žrtve na sebi imale civilnu odeću a da neki imaju prostrelne rane na licu. Danica Marinković odgovara da ne zna da li je na licima tih ljudi krv ili "crvena farba". Priznala je da su žrtve sa snimka bile u civilu, ali tvrdi da to nisu isti leševi koje je ona videla prilikom uviđaja 18. januara 1999. godine u Račku.

Dijeljenje sadržaja