Home



SVEDOCI OPTUŽBE OBARAJU ALIBI MILANA LUKIĆA




Dve svedokinje optužbe pobile alibi Milana Lukića za živu lomaču u Pionirskoj ulici i streljanje sedmorice Bošnjaka zaposlenih u fabrici nameštaja Varda. One tvrde da su Lukića videle u Višegradu 10. i 14. juna 1992. godine kada su, prema optužbi, počinjeni ti zločini

Milan Lukić zadovoljan protuispitivanjem svog braniocaMilan Lukić zadovoljan protuispitivanjem svog branioca

Na suđenju za zločine nad višegradskim Muslimanima tužilaštvo je izvelo nove svedoke čijim iskazima nastoji da obori alibi Milana Lukića za dve tačke optužnice – streljanje sedmorice radnika fabrike Varda 10. juna i "živu lomaču" za oko 70 Bošnjaka u Pionirskoj ulici 14. juna 1992. godine.

Prema iskazu svedokinje zaštićene pseudonimom VG-141 Milan Lukić je 10. juna oko 19 časova odveo njenog brata i oca iz zajedničkog stana, kao i još dvojicu komšija. Sa terase je posmatrala kako ih odvozi crvenim pasatom do sredine starog mosta na Drini, udaljenog oko 100 metara vazdušnom linijom. Po pokretima ruku brata shvatila je, kaže, da se raspravlja sa Lukićem, da bi zatim okrenula glavu dok je trajala pucnjava. Nakon toga, rekla je, crveni pasat je i dalje bio tamo, ali njenog oca, brata i komšija nije više bilo na mostu.

Milan Lukić se ne tereti za ubistva na mostu već za streljanje sedam Muslimana izvedenih ranije tog dana iz višegradske fabrike Varda. Njegovi branioci su u dokaznom postupku odbrane izvodili svedoke koji su tvrdili da Milan Lukić nije 10. juna 1992. godine bio u Višegradu, već u Novom Pazaru.

Unakrsno ispitivanje ove svedokinje se uglavnom odvijalo na sednicama zatvorenim za javnost, a u javnim delovima branilac je ukazao da se u dokumentima Međunarodnog crvenog krsta navodi da su svedokinjin otac i brat nestali 16. maja, a ne 10. juna 1992. Svedokinja je odgovorila da je u dokumentu MCK datum nestanka pogrešno upisan, te ukazuje da se u četiri izjave koje je dala istražiteljima tužilaštva i istražnim organima u BiH kao datum njihovog nestanka uvek navodi 10. juni. Branilac je još sugerisao da je svedokinja identifikovala Milana Lukića isključivo na osnovu glasina, ali je ona to negirala ukazujući da je ubrzo po napuštanju Višegrada, u nizu fotografija koje joj je pokazala policija u Visokom, identifikovala Milana Lukića kao čoveka koji je odveo njenog oca i brata..

Druga svedokinja, zaštićena pseudonimom VG-136, pobijala je Lukićev alibi za "živu lomaču" u Pionirskoj ulici. Ona je svedočila da je 14. juna 1992. godine Milan Lukić ušao u autobus izbeglica koje su napuštale Višegrad, a u kojem se nalazila i ona. Iako Lukića do tada nije lično znala, među putnicima je u tom trenutku, kako je rekla, "počelo da se šapuće da je to Milan Lukić", o čijim je zlodelima čula ranije.

Odbrana prvooptuženog tvrdi da je Lukić tog dana bio "u blokadi" u brdima iznad Višegrada i u unakrsnom ispitivanju branilac je zastupao tezu da je VG-136 izmenila datume svog svedočenja kako bi "uskladila" iskaz sa glasinama koje je čula. Svedokinja je, međutim, ostala pri prvobitnom iskazu podsećajući da je identične podatke navela u svim izjavama od 1996. godine do danas.


Dijeljenje sadržaja
FB TW LI EMAIL




TV Tribunal 405

KURSPAHIĆEVA LISTA: Porodični spisak žrtava višegradske žive lomače
TRI (PRED)RATNA DRUGA: Stojić, Mandić i Delimustafić kao primjer suživota
VREME KATARZE: Svedok poziva optuženog da "olakša dušu"