Svedočenje generala Blaškića pred haškim Tribunalom

Pošto je gotovo 20 meseci presedao na optuženičkoj klupi haškog Tribunala, general Tihomir Blaškić se danas premestio na klupu za svedoke, kao 145 - ti svedok ovog maratonskog suđenja, započetog još 23. juna 1997. Od toga, tužilac je pozvao 102 a odbrana 43 svedoka. Prema pravilima Tribunala, optuženi ima punu slobodu da odluči hoće li, ili neće, svedočiti, a ako odluči da hoće - daje priliku i tužiocu i sudijama da ga i oni ispituju.

Svedočenje za koje se, kako je rekao, pripremao od novembra 1995, kada je saznao da je protiv njega podignuta optužnica zbog zločina nad muslimanskim civilima u Lašvanskoj dolini, general Blaškić je započeo izjavom da je "u ratnoj situaciji u Središnjoj Bosni radio najbolje što je mogao", te da "iskreno žali što to - najbolje što je mogao - nije bilo dovoljno." Nije rekao, ali se podrazumevalo, da nije bilo dovoljno da spreči zločine zbog kojih se, kao zapovednik snaga HVO u tom području, našao na optuženičkoj klupi, optužen za zločine protiv čovečnosti, teške povrede Ženevskih konvencija i kršenja ratnih zakona i običaja.

Vođen pitanjima svog branioca, zagrebačkog advokata Anta Nobila, Blaškić je najpre govorio o životnom putu rudarskog deteta iz Središnje Bosne, čija je jedina šansa za školovanje bila Vojna gimnazija "Bratstvo - jedinstvo" u Beogradu, a potom i tamošnja Vojna akademija. Upitan da sudijama objasni ime gimnazije koju je pohađao, Blaškić je - reklo bi se gotovo sa nostalgijom - odgovorio kako je "bratstvo-jedinstvo značilo jednakost u svakom pogledu, uvažavanje i punu slobodu svakog naroda, i njihovih kultura i veroispovesti." Opisao je kako je u vojnim internatima i samačkim hotelima uvek delio sobu sa dvojicom ili trojicom pripadnika drugih naroda, te kako to nije bilo slučajno, već se time "doprinosilo razumevanju naroda i afirmaciji principa jednakosti različitih narodnosti." Nešto kasnije, Blaškić je rekao kako je to počelo da se menja sredinom 80-tih, kada je u JNA postalo očigledno "protežiranje nekih nacija" i kada su komande postajale sve više "jednonacionalne", tj. srpske. To ga je, rekao je, učvrstilo u nameri da napusti JNA, što je i učinio - ali tek u avgustu 1991. - nakon rata u Sloveniji i na početku sukoba u Hrvatskoj. Tada je imao čin kapetana I klase.

Pošto je napustio JNA, Blaškić je sa porodicom otišao u Beč, gde je u kratkom roku uspeo da "stvori uslove za ugodan život." Rat u Hrvatskoj je u međuvremenu završen, ali je Blaškić video da se priprema novi, u Bosni. Bilo mu je jasno "da će doći do sukoba, ali nije mogao ni da zamisli da će to biti sukobi takvih razmera." Nakon nekoliko poziva iz Kriznog štaba u njegovom rodnom Kiseljaku, osećajući "moralnu obavezu da pomogne u pripremi odbrane od agresije koja je pretila", Blaškić je pristao da se privremeno vrati u Bosnu, na samo dva meseca.

Aprila 1992. Blaškić je došao u Kiseljak gde je, zajedno sa Bošnjakom Bakirom Alispahićem, imenovan za zapovednika svih vojnih formacija u opštini. Nadao se, kako je rekao, da će zateći "neku vojnu strukturu", ali ga je umesto toga dočekalo "mnoštvo naoružanih grupa na malom prostoru", koje su "paradirale u uniformama i sa oružjem po gradu", ili su "postavljale kontrolne punktove na putevima radi materijalne dobiti", i koje ga nisu prihvatale kao zapovednika. Blaškić je ipak, kako je rekao, "verovao da će vremenom zaslužiti njihovo poštovanje i poslušnost."

Svedočenje generala Blaškića nastavlja se sutra i samo direktno ispitivanje od strane odbrane će, kako nam je rekao branilac Nobilo, trajati između 10 i 14 dana. Nakon čega će optuženi odgovarati na pitanja tužioca i sudija.

Dijeljenje sadržaja