Bivši referent za moral, verska pitanja i pravne poslove Bratunačke brigade VRS je 2003. godine intervjuisan kao osumnjičeni za srebreničke zločine, zatim se sledeće godine pojavio u Hagu u svojstvu svedoka odbrane Vidoja Blagojevića, a sada je svedok optužbe na suđenju sedmorici oficira vojske i policije bosanskih Srba optuženih za zločine u Srebrenici i Žepi


Zlatana Čelanovića, pravnika iz Bratunca i u vreme srebreničkih zločina referenta za moral, verska pitanja i pravne poslove Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), istražitelji tužilaštva su u avgustu 2003. godine intervjuisali u svojstvu osumnjičenog. U maju 2004. pojavio se u ulozi svedoka odbrane komandanta Bratunačke brigade Vidoja Blagojevića a dve i po godine kasnije postao je svedok optužbe na suđenju sedmorici oficira vojske i policije bosanskih Srba optuženih za zločine u Srebrenici i Žepi u leto 1995. godine.

Mada u različitim ulogama, Čelanović je na oba suđenja na isti način opisao događaje u kojima je učestvovao 12. i 13. jula 1995. godine, kada je u Bratunac autobusima i kamionima dovezeno na stotine zarobljenih Muslimana iz srebreničke enklave. Njegov zadatak bio je da ispita manju grupu zarobljenika koje je u zgradu vojne policije 13. jula 1995. godine dovela grupa "specijalaca", vojnika u novim uniformama koje nije poznavao i koji nisu pripadali Bratunačkoj brigadi.

Naređenje da ispita zarobljenike dobio je od tadašnjeg načelnika bezbednosti Drinskog korpusa a sada optuženog Ljubiše Beare, koji mu je naložio da proveri da li među njima ima onih koji su počinili zločine nad Srbima. Odnosno, kako je rekao Beara, "ogrešili se o srpski narod".

Pri ispitivanju, Čelanović se služio navodima iz knjige "Hronika naših groblja" Milivoja Ivaniševića koju mu je preporučio pukovnik Beara a u kojoj se nalazi i lista navodnih počinilaca zločina nad Srbima. Tu je našao i ime njegovog "kolege i prijatelja" Rešida Sinanovića koji je bio u grupi zarobljenika "za ispitivanje", ali Čelanović nije verovao da je on umešan u bilo kakve zločine. Sinanoviću se nakon 15. jula 1995. - kada je zaveden u knjigu pacijenata u Banji Koviljači - gubi svaki trag, a Čelanović je i danas uveren u njegovu "čestitost i poštenje".

Svedok je opisao i kako je istog dana u večernjim satima sa pukovnikom Bearom otišao u obilazak nekoliko bratunačkih lokacija, uključujući i stadion i osnovnu školu Vuk Karadžić koja je pretvorena u "prihvatni centar" za zarobljenike. Usput je video dugačke kolone autobusa pune "odraslih muškaraca Muslimana" koji su navodno čekali da budu transportovani u Kladanj. Tako mu je tvrdi, objasnio Beara, a kada ga je pitao zašto odmah ne krenu u tom pravcu pukovnik je rekao da se najpre mora "reorganizovati transport jer je previše ljudi u nekim vozilima."

Vozila su međutim, kako je kasnije saznao, umesto ka Kladanju sledećih dana odlazila u suprotnom pravcu, prema lokacijama pogubljenja u području Zvornika.

Dijeljenje sadržaja