Na suđenju doktoru Milomiru Stakiću, nekadašnjem predsjedniku opštine i Kriznog štaba u Prijedoru, bivši rezervni policajac svjedočio o dramatičnim događajima u prijedorskom regionu u maju 1992. godine

Odgovarajući na pitanja tužilaštva, a potom odbrane, zaštićeni svjedok "R", koji je 1992. godine, kao rezervni policajac, bio angažovan u policijskoj stanici u Kozarcu, rekonstruisao je kako je Srpska demokratska stranka (SDS) u maju te godine preuzela vlast u prijedorskom kraju. Bila je to, po tužilaštvu, striktna realizacija "Uputstva o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u vanrednim okolnostima", koje je koncipirao i distribuirao Glavni odbor SDS. Milomir Stakić, Milan Kovačević, Simo Drljača i drugi čelnici prijedorskog SDS su realizovali "varijantu B", kojom je dat obrazac za osvajanja vlasti "u opštinama u kojima Srbi nemaju većinu mandata".

"Na sastanku u zgradi Vatrogasnog doma u Kozarcu 13. ili 14. maja 1992. Stojan Župljanin je, kao šef Službi bezbjednosti u Banja Luci, od komandira policijske stanice u Kozarcu Osmana Didovića zahtijevao da potpiše izjavu o lojalnosti novim vlastima. Ovaj je to odbio i posljedica toga je bila da su policajci Srbi jedan za drugim počeli napuštati stanicu ili odbijati hijerarhijsku poslušnost," ispričao je svjedok "R".

U isto vrijeme najznačajniji zadatak organa reda bio je da oduzmu oružje od svakog ko ga je legalno ili nelegalno posjedovao. Međutim, po riječima svjedoka "R", oružje je u cijelom prijedorskom kraju oduzimano samo nesrpskom stanovništvu. S tim u vezi ispričao kako je TV Banja Luka iskoristila snimak istovara kamiona humanitarne pomoći, uglavnom lijekova, tvrdeći da se radi o "raspodjeli oružja" Bošnjacima u Kozarcu.

Policijska stanica je ipak funkcionisala do 24. maja. Tog dana je major Radmilo Zeljaja, član Kriznog štaba Prijedora, zahtijevao od komandira Osmana Didovića da obezbijedi prolazak vojne kolone na putu Prijedor - Banja Luka, što je u stvari značilo da povuče svoje policajce sa svih kontrolnih punktova 100 metara od ceste.

Komandir kozaračke stanice je to prihvatio. Zeljaja je potom ponovo telefonirao i rekao da je vojna kolona napadnuta kod sela Jakupovići, zahtijevajući od Didovića da dođe na lice mjesta. Međutim, Didović nije stigao da krene, jer je malo poslije tog razgovora počelo žestoko granatiranje Kozarca.

"Bila je to prava kanonada" - opisao je svjedok. "Ogroman broj granata. Padale su svake sekunde. Bilo je mnogo mrtvih. Ranjene su donosili i u zgradu policijske stanice. Didović je uspostavio radio vezu sa Zeljajom i zahtijevao da prekine vatru barem dok ne smjesti ranjenike na bezbjednije mjesto. 'Ima među njima i Srba,' napomenuo je. 'U Kozarcu nema Srba,' uzvratio je Željaja i postavio uslove pod kojima će obustaviti vatru i ući u grad. Između ostalog posvud su morale biti istaknute bijele zastave," ispričao je svjedok "R".

Tako je po "varijanti B" Uputstva Glavnog odbora SDS "preuzeta vlast" u Kozarcu. Već 26. maja počelo je "dobrovoljno preseljavanje". Kozarčani su prevoženi do autobuske stanice Limenka kod Prijedora. Tu se ponavlja amblematična scena za rat u Bosni i Hercegovini: odvajanje muškaraca od žena i djece. Prvi su upućeni u logore Keraterm, Omarsku ili Manjaču, drugi su krenuli na put izgnanstva, u nepoznato. "Bilo je to neophodno u tom trenutku," rekao je u jednom televizijskom intervjuu optuženi Milomir Stakić.

Svjedok "R" je bio u sva tri logora i ostao je u njima sve do 18. decembra 1992. Od tada je u inostranstvu. Njegov šef, komandir policijske stanice u Kozarcu Osman Didović se nije vratio iz zatočeništva. Kao ni predsjednik opštine Prijedor prije "preuzimanja vlasti", Muhamed Čehajić, kojeg je svjedok "R" vidio, pretučenog, u Keratermu 27. maja 1992. godine.

Dijeljenje sadržaja