Komandant 3. korpusa nije imao pouzdanih informacija o zločinu u Dusini i Malinama, navodi svjedok obrane Džemal Merdan. Bez obzira što nije bio nadležan da istražuje zločine stranaca, 3. korpus je nastojao riješiti problem njihovog djelovanja u svojoj zoni.


General Enver Hadžihasanović nije imao pouzdanih saznanja o ratnom zločinu nad hrvatskim zarobljenicima u Dusini i Malinama, dok su zločin u Miletićima, za koji je znao, počnile snage koje nisu bile pod njegovom komandom - tvrdi Džemal Merdan, bivši zamjenik Hadžihasanovića na položaju komandanta Korpusa. Odbrana time dokazuje da Hadžihasanović – koji se po načelu zapovjedne odgovornosti tereti za propust da spriječi ili kazni počinitelje zločina - ne bi trebao snositi krivičnu odgovornost za tri najveća zločina koja su se dogodila u njegovoj zoni odgovornosti.

Tužitelj je izvodio dokaze da su u slučaju Dusine počinitelji bili redovni pripadnici Hadžihasanovićevog 3. korpusa, a u slučaju sela Miletići i Maline to su bili mudžahedini koji su, prema tužitelju, bili pod kontrolom optuženog.

Odmah nakon akcije Armije BiH u području Dusine u januaru 1993., Merdan je od HVO zapovjednika Tihomira Blaškića čuo navode da je počinjen zločin. On ih je prenio nadredjenom Hadžihasanoviću koji ih je “ozbiljno shvatio”. No izvještaji podredjenih jedinica, koje je potom zatražio Hadžihasanović, kao ni kasnija forenzička istraga, nisu ukazivali da su pripadnici HVO poginuli izvan borbi, navodi svjedok. On dodaje da je Hadžihasanović, u svakom slučaju, izvijestio nadredjenu komandu o slučaju Dusina.

Merdan je potom svjedočio da su u aprilu 1993. počeli problemi sa strancima, tzv. mudžahedinima – prvo s otmicama oficira HVO, a krajem tog mjeseca i s ubijanjem grupe Hrvata u Miletićima, zaselku u brdskom kraju sjeverno od Travnika. Bivši Hadžihasanovićev zamjenik, koji je osobno sudjelovao u uvidjaju u Miletićima, navodi da “3. korpus nije imao obavezu da istražuje taj zločin, jer ga nije počinila Armija BiH i nije izvršen u zoni borbi”.

U pogledu stradanja veće grupe hrvatskih zarobljenika iz Malina, 8. juna 1993. godine, Merdan navodi kako je početkom augusta te godine od predstavnika medjunarodne zajednice čuo navode o ubojstvima te da je odmah, s promatračem ECMM i fra Stipanom Radićem, krenuo na lice mjesta. Lokalni vojnik Armije BiH ih je odveo do dviju grobnica u blizini Malina i rekao samo to “da su tu sahranjeni ljudi koji su pokupljeni nakon asanacije bojišta”. Na kasniji upit Vrhovne komande Armije BiH, 3. korpus je ponovno tražio izvještaj od lokalnih snaga, no zaključci su ostali isti: “Moja saznanja su bila da je u borbi na obje strane bilo poginulih”, kazao je Merdan.

U svakom slučaju 3. korpus je bio svjestan, kako navodi svjedok, da je problem s mudžahedinima bio “krupan” i “težak za riješiti”. Budući da “3. korpus nije imao snage i sredstava” da razriješi pitanje mudžahedina obratio se Vrhovnoj komandi. “Nije bilo jednostavno” donijeti odluku o razoružavanju mudžahedina, kaže Merdan, jer 3. korpus nije bio siguran da ima dovoljno “snage da se suprotstavi njima i onima koji su na njihovoj strani”. Stranci uopće nisu željeli pregovarati s 3. korpusom o prijedlogu Vrhovne komande da budu razmješteni na Igman, navodi svjedok. Vrhovna komanda je tada odlučila da od stranaca oformi odred El-Muždahid i da ga uključi u 3. korpus. “Pokušavali smo ih staviti pod komandu, da se bore kako mi nalažemo”, ali problemi nisu bili riješeni ni početkom 1994. godine, kad Hadžihasanović više nije bio zapovjednik 3. korpusa, kaže Merdan.

Njegovo svjedočenje nastavit će se još nekoliko dana tokom kojih će ga ispitivati tužitelj.

Dijeljenje sadržaja