Kako je, prema ambasadoru Herbertu Okunu, izgledala "standardna procedura etničkog čišćenja"


Pošto je u svom iskazu više puta koristio termin "etničko čišćenje", sudija Ori/Orie je ambasadora Okuna, pred kraj njegovog svedočenja na sudjenju Momčilu Krajišniku, pitao postoji li način da se ono izvede mirnim sredstvima, bez pretnji nasiljem ili oružjem.

Po mišljenju Herberta Okuna - koji je od oktobra 1991. do juna 1993. bio blizak saradnik medjunarodnih posrednika Sajrusa Vensa/Cyrus Vance i lorda Ovena/Owen u pregovorima o rešenju jugoslovenske krize - "etničko čišćenje nužno mora da uključi barem zastrašivanje, onemogućavanje da se živi, usmene pretnje da će biti korišćeno nasilje." A na drugom kraju tog spektra, dodao je svedok, "bila je smrt."

Standardna procedura etničkog čišćenja, rekao je Okun pozivajući se na ono što su medjunarodni posrednici i posmatrači videli u Istočnoj Slavoniji 1991. a naredne godine u Bosni i Hercegovini, bila je da se "prvo izazovu nevolje, a onda da se pozove JNA da dodje da bi navodno razdvojila strane ili zaštitila lokalno srpsko stanovništvo." To je, svedočio je Okun, bio "standardni izgovor: da je JNA otišla u ovu ili onu opštinu, u Foču, Višegrad, Zvornik... da bi zaštitila lokalno srpsko stanovništvo." A to, po njemu, "nije bilo tačno: oni su došli tamo da bi saradjivali sa paravojnim srpskim snagama u vršenju čišćenja Muslimana ili Hrvata, i to je bio scenario koji se stalno vrtio."

Dakle, zaključio je ambasador Okun u odgovoru na sudijsko pitanje, "uvek je postojalo zastrašivanje, sila, prisila, a civili u hiljadama pritvorskih centara bili su posledica te aktivnosti. Oni nisu dobrovoljno napustili svoje domove."

Dijeljenje sadržaja