Kakvu je ulogu, po ocjeni eksperta tužilaštva, optuženi Momčilo Krajišnik igrao u "podjeli posla" u vrhu Srpske demokratske stranke (SDS) 1991. i 1992. godine?


U snimcima presretnutih razgovora, koje je na sudjenju Momčilu Krajišniku prezentiralo tužilaštvo, dominira agresivna i često vulgarna retorika Radovana Karadžića koji je bez ustezanja, na otvorenim telefonskim linijama, govorio o najblaže rečeno osjetljivim temama tajnog naoružavanja, mobilizacije i priprema za rat.

Mada bi se i njemu ponekad omakla neka psovka, Krajišnik u tim razgovorima djeluje mnogo uzdržanije, smirenije i opreznije. Medjutim, prema zapisnicima sa zatvorenih sjednica Skupštine, Glavnog odbora SDS i drugih institucija bosanskih Srba - koje tužilaštvo uvodi u dokaze tokom maratonskog svjedočenja Patrika Trejnera/Patrick Treaner – Krajišnikovi stavovi nisu bili ništa manje radikalni od Karadžićevih, a njegova uloga u pripremama za preuzimanje vlasti i ostalo što je u BiH slijedilo, prema optužbi nije bila manje značajna od Karadžićeve. U "podjeli posla" u vrhu SDS Krajišnik je, tvrdi optužba, imao ključnu ulogu da kontroliše Skupštinu i njene poslanike i, preko njih, usmjerava stanje na terenu.

Medju dokumentima koje je, tokom Trejnerovog svjedočenja, tužilac uvrstio u dokazne predmete je i zapisnik sa sjednice Skupštine srpskog naroda BiH od 25. februara 1992., posvećene tadašnjim Lisabonskim pregovorima o ustrojstvu BiH po principu "konstitutivnih jedinica" na nacionalnoj osnovi. Predsjednik te skupštine, Momčilo Krajišnik, ovako sažima opcije pred kojima se, po njemu, našao srpski narod u BiH.

"Srpski narod ima sada dvije opcije: prva je boriti se političkim sredstvima, uključujući razmjenu teritorija i stanovništva, i izvući najviše što je mogućno, druga je prekinuti pregovore i uzeti svoje teritorije silom. Naš posao je bio uvijek da ratujemo. Nama ne treba konfederalna srpska Bosna i Hercegovina, to je nerazumno, nama je potrebna monolitna srpska država."

U cilju stvaranja "monolitne srpske države", Krajišnik je predsjedavao sjednicama Ustavne komisije i zaslužan je za pisanje Ustava Srpske republike BiH i zakona za njegovo sprovodjenje, koji su usvojeni na zasjedanju od 28. februara 1992., u Sarajevu.

Ti dokumenti, po analizi Patrika Trejnera, koji je ekspert tužilaštva za pravna pitanja, "prilično neprecizno" definišu teritoriju buduće srpske države. Ona, naime, treba da obuhvati srpske autonomne regije, srpske opštine i druge "srpske entitete", uključujući krajeve u kojima je u Drugom svjetskom ratu počinjen genocid nad Srbima. Po tom ustavu, država nedefinisanih granica dio je federalne države Jugoslavije.

Na istoj sjednici, istaknuto je da treba "obuzdati entuzijazam rukovodstva Autonomne regije Krajina u Banja Luci" da proglasi republiku i ujedini se sa Srpskom krajinom u Hrvatskoj, pošto takvo rješenje može izazvati negativne reakcije medjunarodne zajednice. Iz zapisnika te sjednice Trejner citira govor "gospodina Čizmovića" - koordinatora za odnose sa srpskim autonomnim oblastima - koji, pored ostalog, predlaže da se u Banja Luku pošalju "naši lideri Karadžić i Krajišnik kako bi razriješili problem".

Po ocjeni Trejnera, Krajišnik je početkom devedesetih bio jedan od "najpopularnijih političara" bosanskih Srba, na šta, pored ostalog, ukazuje i činjenica da je na osnivačkoj skupštini SDS dobio najviše glasova na izborima za Glavni odbor. Krajišnik i Karadžić su, dokazuje optužba, predstavljali "uigrani dvojac" u trasiranju i realizovanju politike SDS.

Dijeljenje sadržaja