Čega se stidi i zbog čega žali Miroslav Deronjić

“...Govorili su da su vjernici. Kako je onda moguće da se plaše pravde zemaljske? Kako ćemo onda sa onom pravdom koja nas sve zajedno uskoro očekuje?”


Miroslav Deronjić, bivši predsjednik Kriznog štaba u Bratuncu koji je kasnije napredovao do člana Glavnog odbora Srpske demokratske stranke, Karadžićevog komesara za Srebrenicu i potpredsjednika SDS, priznao je krivicu za masakr u kojem je 9. maja 1992. ubijeno 65 stanovnika sela Glogova u sjeveroistočnoj Bosni. Osim što je priznao da je naredio napad na nezaštićene civile, Deronjić je u brojnim intervjuima sa haškim istražiteljima i u dosadašnja četiri svjedočenja pred Tribunalom, dao informacije koje su, po ocjeni tužitelja, dragocjene za utvrdjivanje istine o strategiji, planovima i akcijama SDS uoči i tokom rata u Bosni i Hercegovini. U zamjenu za priznanje krivice i punu suradnju sa istražiteljima, tužitelj je za Deronjić predložio kaznu od 10 godina zatvora.

Na kraju dvodnevne rasprave o odmjeravanju kazne, Miroslav Deronjić je pred sudom pročitao sljedeću izjavu, koju prenosimo u cjelosti.

“Časni sude, rodjen sam u jednom malom mjestu u istočnoj Bosni koje se zove Bratunac. U tom gradu proveo sam većinu svog života. Tu sam odrastao, stekao svoje prijatelje, radio posao za koji sam se školovao, zasnovao svoju porodicu. Moj život nije se ni po čemu razlikovao od života većine ljudi koje sam poznavao. U našem susjedstvu, samo desetak kilometara udaljen nalazi se jedan sličan gradić koji se zove Srebrenica. Bili smo povezani brojnim vezama, koje je život sam isprepletao: poslovnim, rodbinskim, kumovskim, komšijskim. Živjeli smo svoje obične živote, pomalo siromašni svi zajedno, pomalo zaboravljeni od svih.

Početkom devedesetih godina počela se raspadati naša zajednička država koja se zvala Jugoslavija. Uskoro je počeo rat. U početku smo se nadali da možda neće stići do nas, ali veze medju ljudima počele su da se kidaju. Umjesto naših života, jedine istinske vrijednosti koje smo imali, počeli smo da izmišljamo i prihvatamo druge. Umjesto običnih riječi koje smo znali, počeli smo da izgovaramo neke velike riječi: država, nacija, vjera... Oni koji su nas naučili tim riječima nisu nas ni poznavali a mi smo vjerovali da oni to rade upravo za nas. Ubrzo smo shvatili da smo postali beskrajni redovi imena u hronikama mrtvih, nestalih, ožalošćenih. Rat koji nas nije mimoišao iz nekih neobjašnjivih razloga upravo je tu ispoljio svu svoju antiljudsku i anticivilizacijsku prirodu. Svu svoju brutalnost. Baš na tim prostorima odigrala se njegova najkrvavija i najstrašnija scena. Ne postoji ništa čega se nije dotakao: ljudi, njihovih dobara, svega onoga što se decenijama gradilo; čak i darova prirode na koje smo, tako siromašni, bili ponosni: šuma izletišta, rijeka. Ne postoji način da se sve te pojedinosti opišu, niti riječi koje to mogu u potpunosti izraziti.

Kada se sve završilo, a činilo se da traje vječnost, mi koji smo preživjeli, umjesto u raju , kojeg smo svi obećavali, zatekli smo se u paklu. Oko nas su ostale hiljade mrtvih, na desetine hiljada uništenih domova, opustjela imanja bez ljudi, porušeni vjerski objekti, mostovi, bolnice, škole. Ostala je tuga i pustoš, svuda oko nas i u nama. Duboke rane koje će decenijama još da nas peku.

Danas taj grad o kojem govorim, koji se zove Bratunac, nalazi se izmedju dva groblja. Jedno je na sjevernoj, drugo je na južnoj strani. U jednom su sahranjeni jedni u drugom drugi. Podijeljeni i u smrti. Oba groblja nastala su za vrijeme i poslije rata. Kada se zbroje svi koji su u njima sahranjeni ima ih duplo više nego što ima onih koji danas žive u tom gradu. To je rezultat rata. To je rezultat užasa kroz koji smo prošli. To je rezultat bezumnih političkih koncepta na koje smo pristali i u kojima smo učestvovali.

Grad Srebrenica više ne postoji. Čiji je to danas grad? Srpski? Muslimanski? To je grad mrtvih. Oni koji su to uradili ubili su jedan grad. On nema svoju sadašnjost niti svoju budućnost. Ostala mu je samo prošlost koja se mjeri vjekovima. Postoji li veća osuda za one koji su to uradili, ma ko oni bili i kako se zvali? Danas se skrivaju a govorili su da su heroji. Govorili su da su vjernici. Kako je onda moguće da se plaše pravde zemaljske? Kako ćemo onda sa onom pravdom koja nas sve zajedno uskoro očekuje?

Teško je živjeti sa sjećanjem na sve što se dogodilo. Sa osjećajem sramote i stida. U godinama koje su iza mene, u mnogim noćima bez sna, postavljao sam sebi ista pitanja: kako je moguće da smo to uradili jedni drugima? Kako je uopšte moguće da smo na to pristali? Ako smo takvi kakvi jesmo, ima li nam spasa, svima zajedno? Prošlo je mnogo vremena od tada i nisam našao odgovore na ta pitanja, ali znam samo jedno: ako nas istina ne može spasiti onda nas zaista ne može spasiti ništa. Zato sam je, časni sude, rekao. Ne tvrdim da je ona jedina, niti potpuna. Jedino što tvrdim je da sam rekao sve što sam znao i da je to tačno. Ona se ne svidja mnogima ali zar je potrebno da kažem da se ne svidja ni meni. U brojnim intervjuima koje sam dao Tužilaštvu, koji se mogu mjeriti hiljadama stranica, u četiri svjedočenja koja sam imao u ovom sudu, u različitim predmetima, rekao sam sve što sam imao, uključujući i istinu o sebi samom. Od prvog dana kad sam ušao u politiku, daleke devedesete godine, do dana kada sam iz nje definitivno izašao. Nisam prikrio ništa. Takav sam kakav jesam, šta god da to znači. Ne mogu da se branim od sebe samog.

Prihvatio sam odgovornost za Glogovu i nisam nikoga optužio za ono za šta sam ja kriv. Svoju krivicu nisam razumio samo u pravnom smislu, već u jednom širem, ljudskom smislu. Čak i ono što nisam u tom vremenu možda najbolje razumio, ili što nisam znao, bio sam dužan da znam i razumijem. Jer ja znam, časni sude, da sam za to sposoban. Zato je moja krivica i veća i dublja. Ja sam je u potpunosti svjestan i zato sam je priznao. Kada sam shvatio šta se zaista desilo u Glogovi - a to sam prvi put u potpunosti shvatio ovdje, slušajući neka svjedočenja preživjelih u drugim predmetima - odlučio sam bez razmišljanja da priznam svoju krivicu. Jer šta je moj život u odnosu na živote tih nevinih žrtava. Kakva je njegova vrijednost i čime se ona može mjeriti.

Nisam kalkulisao ni sa čim, pogotovo ne sa kaznom koja će mi biti izrečena. Nisam o njoj razmišljao ni tada, niti o njoj razmišljam danas. Imam previše godina i krivice da bih još i to sebi smeo dozvoliti. Svoju ću kaznu prihvatiti isto onako kao što sam prihvatio svoju odgovornost. Svjestan da ona ne može ni u kom smislu biti veća od one koju sam sâm sebi izrekao dozvolivši da budem u poziciji u kojoj se nalazim i koje se stidim. Svjestan da nikakva kazna ne može izmiriti moje račune sa mrtvima i sa živima. Volio sam te gradiće u istočnoj Bosni. Danas oni ne vole mene. Odrekli su me se i to je moja kazna. Ne postoji veća.

Časni sude, klanjam se sjenima nedužnih žrtava u Glogovi. Sve što sam uradio u ovom sudu, i ako to ma šta vrijedi, poklanjam njima u nadi da će to bar malo ublažiti bol njihovih najbližih. Poznajem tu bol jer je i ja nosim u sebi. Kajem se zbog progona koji sam počinio. Žalim za svim žrtvama ovoga rata, jer su nepotrebne, ma u kom groblju počivale. Izvinjavam se svima koje sam ražalostio i koje sam iznevjerio. Posljednju rečenicu koju želim da kažem pred ovim sudom upućujem jedno svojoj porodici i svojoj djeci. Nikad u ovom ratu nisam poželio, naredio niti počinio neko ubistvo.”



Fotografije