Bivši direktor fabrike "Ciglana" Neđo Nikolić na suđenju Radovanu Karadžiću tvrdio da 13. jula 1995. godine u Bratuncu nije vidio nijedan autobus sa zarobljenicima, niti je čuo pucnjavu iz škole ili sa stadiona… Iako nije ništa vidio ni čuo u izjavi Karadžićevoj odbrani je naveo da je siguran da su ubijanja zarobljenika iz Srebrenice bila "stihijska", a ne "planska"

Neđo Nikolić iz Bratunca je u vrijeme srebreničke operacije VRS bio direktor fabrike "Ciglana". U izjavi Karadžićevoj odbrani je naveo da je ujutro 14. jula 1995. u njegovu kancelariju došlo pet, šest oficira, među kojima Ljubiša Beara i Momir Nikolić, i pitali ga da li neki Muslimani mogu "privremeno biti smješteni" u fabriku.

Nikolić poriče iskaz Momira Nikolića da je bilo ko od srpskih oficira spomenuo "Ciglanu" kao moguće mjesto pogubljenja zarobljenika iz Srebrenice. U jednom trenutku, tvrdi, Beara je primio telefonski poziv nakon čega su on i drugi srpski oficiri otišli. Prilikom odlaska Bearanije rekao "ni riječi", a Momir Nikolić je svjedoku šapnuo da je stiglo naređenje "odozgo" da se plan mijenja. Pod tim "odozgo", odgovorio je na pitanje sudije Kvona/Kwon, podrazumijevao se "vojni vrh".

Odgovarajući na pitanja tužioca Nikole Kostija svjedok je potvrdio da je njegov rođak Jovan Nikoliću to vrijeme bio direktor zemljoradničke zadruge "Kravica" gdje je, prema optužnici, u popodnevnim satima 13. jula 1995. godine strijeljano oko hiljadu muslimanskih zarobljenika iz Srebrenice.

Tužilac je podsjetio svjedoka na iskaz tadašnjeg predsjednika izvršnog odbora Bratunca, Srbislava Davidovića, koji je posvjedočio da se 14. jula ujutro u prostorijama bratunačkog SDS sastao sa Bearom i grupom srpskih oficira i da su oni od njega tražili građevinske mašine. Davidović je, potom, nazvao Nikolića i prenio mu da će srpski oficiri doći da preuzmu rovokopač iz "Ciglane".

Nikolić je potvrdio da je stavio rovokopač na raspolaganje vojsci, ali tvrdi da je tada bio u uvjerenju da će on biti korišten za asanaciju terena, što mu je, s obzirom da je bio rat i da tokom rata ima mrtvih, bilo "normalno". Za incident u Kravici je, tvrdi, saznao tek 14. jula. Informacije su, kaže, "tekle sporo" a u jednom času mu se omaklo da su bile i "zataškavane".

Iako je živio u istoj zgradi i na istom spratu sa rođakom, direktorom "Kravice", Nikolić tvrdi da 13. jula uvečer nije s njim razgovarao o tome šta se ranije tog dana desilo u Kravici. Nije, također,čuo ni šta se te noći događalo u Bratuncu. Izolacija u njegovom stanu je, kaže, tako dobra da nije čuo nikakve "zvučne signale" – ni pucnjavu sa bratunačkog stadiona udaljenog oko 400 metara, ni buku motora brojnih autobusa sa zatvorenicima koji su te noći zakrčili ulice u Bratuncu.

Pošto tvrdi da "ništa nije čuo ni vidio" kako to, zanimalo je tužioca, da je u izjavi Karadžićevoj odbrani naveo da je siguran da su ubijanja zarobljenih Muslimana bila "stihijska", a ne "planska". Nakon nekoliko tužiočevih pokušaja da dobije odgovor na to pitanje Nikolić je, konačno, sudijama rekao da je to samo njegova pretpostavka.

Pošto je Nikolićev iskaz zaključen, Karadžić je na klupu za svjedoke pozvao prijeratnog predsjednika Izvršnog odbora Zvornika, Jovana Ivanovića.

Dijeljenje sadržaja