Milorad Skoko, svjedok odbrane Radovana Karadžića

Svedočeći u odbranu Radovana Karadžića, ratni direktor Elektroprivrede Republike Srpske Milorad Skoko je izračunao da je svako domaćinstvo u Sarajevu pod opsadom imalo 308 kilovat časova dnevno, što je bilo sasvim dovoljno struje "za osnovne kućanske potrebe". U današnjem unakrsnom ispitivanju tužiteljica Saterlend/Sutherland je sugerisala da mu računica baš i nije najbolja, jer struju ne troše samo domaćinstva već i javne ustanove i, drugo, zato što je bitno umanjio stvaran broj domaćinstava u gradu.

Tužiteljica je podsetila svedoka da struja koja je pristizala u grad nije korišćena samo za "kućanske potrebe", već je prvo trebalo namiriti bolnice, zgrade Unprofora i vlade, humanitarne službe, pumpe za vodu i druge potrošače od javnog značaja, pa je tek ostatak podeliti stanovništvu. Svedok odgovara da je njihova interna stvar bila da odluče kako će raspodeliti struju. Pored toga, u Sarajevu je, ukazuje optužba, po analizi "Instituta za istraživanje zločina protiv čovečnosti" iz 1994. godine bilo 85.000 domaćinstava, a ne 40.000 kako je Skoko tvrdio. On odgovara da je podatke iz popisa 1991. godine o broju stanovnika u delu grada pod opsadom podelio sa pet-šest, što je po njemu "prosečan broj članova domaćinstva muslimanske porodice".

Optužba ukazuje i na izveštaje Unprofora o stalnim prekidima snabdevanja Sarajeva strujom od strane vlasti bosanskih Srba, kao i na izveštaj Elektroprivrede BiH po kojem je tokom 1993. godine grad u potpunosti bio bez struje 140 dana od čega 53 u kontinuitetu. Skoko ne veruje izveštaju svojih sarajevskih kolega i tvrdi da sa srpske strane nije bilo sistemskih opstrukcija snabdevanja, osim pojedinačnih slučajeva kada su to činile "grupe građana" na svoju ruku.

U dugom delu današnjeg zasedanja svedočio je Soniboj Škiljević, bivši upravnik sarajevskog Kazneno-popravnog doma "Butmir", poznatog i kao "Kula". On i Karadžić su u glavnom ispitivanju nastojali da to mesto predstave u što boljem svetlu, ukazujući da su zatvorenici imali tri obroka dnevno, boravili u sobama sa parketom i dovoljnim brojem "mokrih čvorova". U pohvalama se otišlo tako daleko da je Karadžić zatočenike "Kule" u jednom trenutku nazvao "stanarima". Optužba, s druge strane, tvrdi da se radilo o tipičnom zatočeničkom centru u kojem su bespravno zatvarani, premlaćivani i ubijani nesrpski civili.

Za razliku od sadašnjih tvrdnji da su u "Kuli" bili zatvoreni samo ratni zarobljenici i jedan broj "običnih prestupnika", Škiljević je u razgovoru sa haškim istražiteljima 2003. godine priznao da su civili pri napadima na hrvatska i muslimanska sela hapšeni "ako nisu uspeli da pobegnu". Sada, međutim, tvrdi da su dovođeni u zatvor "radi spajanja porodica", odnosno "dobrovoljnog" transfera iz drugih delova BiH u Sarajevo. Tužiteljica Gustafson je u unakrsnom ispitivanju sugerisala da je, recimo, deset članova porodice Zahiragić iz okoline Rogatice bilo na okupu u "Kuli", pa je nelogično da se oni sa nekim "spajaju", a svedok odgovara da "nije izučavao tu problematiku". Još originalniji odgovor je ponudio kada je upitan zašto se u određenim dokumentima navodi da su pritvorene žene čekajući "spajanje porodica" radile iste poslove kao i ostali zatočenici. Naveo je da su one "iz dosade" same tražile da se uključe u zatvorske poslove.