Novozelandski pukovnik Ričard Grej tvrdi da je ubijanje vlastitog stanovništva u Sarajevu bio sastavni dio opšte strategije bosanske vlade, s ciljem da se izazove međunarodna intervencija. Iako je u glavnom ispitivanju tvrdio da je Karadžić bio "zainteresovan za mir" u unakrsnom ispitivanju je osporavao da je tačna njegova izjava citirana u "New York Timesu" da su "Srbi željeli mir"

U nastavku dokaznog postupka odbrane Radovan Karadžić je izveo Novozelanđanina Ričarda Greja/Richard Gray, bivšeg višeg vojnog posmatrača UN u Sarajevu. U dokaze je uvedena njegova pisana izjava, zajedno sa isječcima iz knjige kanadskog generala Luisa Mekenzija/Lewis MacKenzie prvog komandanta UNPROFOR u Bosni i Hercegovini.

Grej je od aprila 1992. godine bio glavni operativni oficir za program vojnih promatrača UN i viši vojni posmatrač od 11. juna do 20 septembra 1992. godine. U izjavi datoj Karadžićevoj odbrani tvrdi da su snajperisti Armije BiH pucali na osoblje UN u zgradi PTT u Sarajevu. Vatru su navodno otvarali sa obližnjih zgrada i iz Studentskog doma u Nedžarićima zbog čega su, kaže Grej, ulagani protesti bosanskim vlastima.

Pukovnik Grej tvrdi da je Armija BiH otvarala vatru iz pokretnih minobacača iz neposredne blizine Koševske bolnice kako bi izazvala uzvratnu paljbu srpske strane po civilnim objektima. Iz istih razloga djelovale su i iz tenkova iz neposredne blizine zgrade PTT koristeći se pripadnicima UN koji su se u njoj nalazili kao štitom. On optužuje Armiju BiH za incident koji se dogodio 13. jula 1992. godine kada je granatirana grupa sarajevskih tinejdžera dok su im kanadski pripadnici UN sa krova bacali slatkiše.

Grej je uvjeren da je ubijanje vlastitog stanovništva u Sarajevu bio sastavni dio opšte strategije bosanske vlade, s ciljem da se izazove međunarodna intervencija. To, po njemu, dokazuje granatiranje zgrade Predsjedništva BiH 7. jula 1992. godine tokom posjete britanskog ministra Daglasa Herda/Douglas Hurd. Granata koja je tog dana ubila i ranila deset prolaznika je, po Greju, ispaljena sa udaljenosti od oko 200 metara, pa je on zaključio da je taj projektil ispaljen sa položaja pod kontrolom bosanskih snaga.

Grej, također, tvrdi da je Sarajevska televizija "potpirivala vatru" protiv bosanskih Srba, te stoga smatra da je zgrada televizije bila legitimni vojni cilj. U susretu sa Karadžićem i Mladićem u avgustu 1992. godine je, kaže, zaključio da je predsjednik RS"iskreno bio zainteresovan" da se zaustave borbe i da se izbjegne stradanje civila.

U unakrsnom ispitivanju svjedok je, ipak, potvrdio da je u nekim slučajevima granatiranja Sarajeva bila "očita" namjera srpskih snaga da civilno stanovništvo "baci na koljena". Kao primjer gađanja sa namjerom da se podrije moral stanovnika svjedok je naveo granatiranje Vijećnice i fabrike u kojoj je stanovništvo punilo plinske boce.

Tužilac je citirao dnevnik generala Armije BiH Stjepana Šibera koji je 29. jula 1992. godine zapisao da je pukovnik Grej "između čekića i nakovnja", da ga "Srbi lažu" kada kažu da samo uzvraćaju paljbu i da on to i sam priznaje pošto vojni posmatrači vide šta se dešava i o tome izvještaju nadređenu komadnu. Svjedok je prvo odbacio Šiberove navode, ali je odgovarajući na pitanja tužioca priznao da je bio u teškom položaju i da je posmatračima UN bilo teško utvrditi ko prvi otvara vatru.

Kada mu je pokazan članak objavljen u "New York Timesu" od 31. jula 1992. godine u kojem je citirana njegova izjava da su "Srbi željeli mir" svjedok je potvrdio da taj navod "ne odražava njegove misli". On se ne sjeća da je dao sličnu izjavu i objasnio je da se često dešavalo da novinari pogrešno protumače njegove riječi, te da je u njujorškoj žutoj štampi čak bio proglašen ratnim zločincem.

Dijeljenje sadržaja