Nakon što je Karadžić završio unakrsno ispitivanje zaštićene svjedokinje KDZ-080 suđenje bivšem predsjedniku Republike Srpske nastavljeno iskazom još jednog logoraša iz Omarske – Mevludina Sejmenovića. Uslove u tom logoru – koji je novinar srpske televizije nazvao "divnim centrom" – svjedok je opisao kao "jezive"

Radovan Karadžić je u završnici unakrsnog ispitivanja zaštićene svjedokinje KDZ-080 nastojao pobiti njene tvrdnje da su zatočenici Omarske koji su preko noći nestajali iz logora - ubijani. Činjenica da je svjedokinja primijetila da se mnogi zatočenici koje su stražari izvodili iz ćelija više nikada nisu vratili, po Karadžiću, ne znači da im se "dogodilo nešto loše". Naprotiv, tvrdi optuženi, zatočenici su izvođeni kako bi bili pušteni kućama nakon što je istraga pokazala da su nevini.

Svjedokinja je odbacila takve Karadžićeve tvrdnje i ponovila ono što je navela u glavnom ispitivanju – da je svaki njen dan proveden u Omarskoj počinjao prebrojavanjem mrtvih tijela razbacanih po travnjaku ispred zloglasne "bijele kuće". Ona je u dodatnom ispitivanju rekla da je neke od ubijenih bilo moguće prepoznati po odjeći koju su nosili. Sumnje da su zatočenici koji su izvođeni iz ćelija ubijani, prema riječima svjedokinje, potvrdile su i ekshumacije masovnih grobnica nakon rata.

O tretmanu zatočenika u logoru Omarska detaljnije je u svom iskazu govorio sljedeći svjedok optužbe – bivši funkcioner SDA iz Prijedora Mevludin Sejmenović. "Bilo je jezivo. Nijedan element ponašanja u tom logoru nije imao ljudski karakter", rekao svjedok, navodeći između ostalog da je svaki zatvorenik po dolasku u logor prvo bio pretučen. Sa suzama u očima ispričao je da ga još uvijek progoni slika kako stariji zatočenici na rukama nose trinaestogodišnjeg dječaka kojemu su srpski vojnici prilikom saslušavanja polomili obje ruke jer nije znao riječi srpskih pjesama koje su od njega tražili da pjeva.

Sejmenović je u glavnom ispitivanju opširno govorio o sastancima kojima je uoči rata prisustvovao kao zastupnik SDA u tadašnjem Parlamentu BiH, srpskim zahtjevima da se izvrši nacionalna regionalizacija, kao i srpskoj propagandi s ciljem da se "pričama o zavjerama" kod srpskog stanovništva proizvede osjećaj straha od pripadnika ostala dva naroda.

Svjedok je, između ostalog, naveo da je nakon preuzimanja vlasti od strane SDS u Prijedoru krajem aprila 1992. godine Muslimanima i Hrvatima dat ultimatum da predaju više hiljada komada naoružanja u roku od 48 sati, znajući da je taj zahtjev nemoguće ispuniti jer toliko oružja nije ni bilo. Uslijedila su granatiranja Hambarina i Kozarca krajem maja 1992. godine, progon nesrpskog stanovništva i masovna hapšenja i odvođenja u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Tužilac Alan Tiger/Tieger je svjedoku pokazao nekoliko video snimaka, među kojima je i intervju u kojem novinar srpske televizije Dragan Božanić svjedoka, tada zatočenika Omarske, predstavlja kao "jednog od stanara ovog divnog centra".

Sejmenović je, također, opisao kako ga je iz logora izbavio tadašnji predsjednik Autonomne regije Krajina (ARK) Vojo Kuprešanin, s namjerom da nakon što ga "udeblja" s njim javno nastupa kao sa članom srpske Skupštine. Svjedok je bio prisutan kada je Kuprešanin o tome razgovarao sa tadašnjim predsjednikom Republike Srpske Karadžićem koji je, između ostalog, sugerisao da Sejmenoviću "nabave odijelo" i da se pobrinu da se "oporavi".

Iskaz Mevludina Sejmenovića biće nastavljen sutra unakrsnim ispitivanjem od strane Radovana Karadžića.

Dijeljenje sadržaja