Nakon što je iskaz Ive Atlije zaključen u nastavku suđenja Radovanu Karadžiću svjedoči bivša zatočenica logora Omarska koja, između ostalog, kaže da joj je dan počinjao brojanjem mrtvih tijela razbacanih ispred zloglasne "bijele kuće". Zatočenici Omarske su, kaže, najčešće umirali od posljedica torture koja je bila toliko strašna da je i "metak ponekad bio nagrada"

Suđenje bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću optuženom za genocid i druge zločine počinjene u BiH nastavljeno je unakrsnim ispitivanjem Ive Atlije, bosanskog Hrvata iz prijedorskog sela Briševo. Atlija je, podsjetimo, u svom prošlonedjeljenom iskazu između ostalog svjedočio o napadu srpskih snaga na to selo 24. jula 1992. godine u kojem je ubijeno 68 ljudi, uključujući svjedokovog oca, 14 žena, dva dječaka i četiri invalida.

Optužujući svjedoka da svojim iskazom "obmanjuje" sudije Karadžić je ukazao na dokument Vojne obavještajne službe (VOS) bosanskih Srba po kome se u Briševu nalazilo oko 50 "ekstremista" koji su se zajedno sa Zelenim beretkama iz okolnih muslimanskih sela navodno u tajnosti pripremali za rat. Svjedok je odbacio te tvrdnje navodeći da u Briševu u vrijeme napada nije bilo nikakvih vojnih formacija, osim pripadnika Šeste krajiške i Pete kozaračke brigade bosanskih Srba. Na Karadžićevo ukazivanju da se u dokumentu"najstrožije zabranjuje upotreba vatre bez potrebe" svjedok je uzvratio da je, naprotiv, vatra otvorena na sve što se kreće, uključujući žene i djecu.

Svjedok je odgovarajući na Karadžićeva pitanja, između ostalog, naveo da su se njegov otac, on i još nekoliko ljudi i žena u vrijeme napada krili u podrumu jedne kuće. Srpski vojnici su njegovom ocu i Peri Dimaču rekli da nema potrebe da se više kriju i da svi mogu da idu kućama. Otac je, kaže svjedok, "nažalost u to povjerovao" i otišao kući pred kojom je nedugo potom ubijen. Peri Dimaču je naređeno da potrči prema šumi, a onda mu je iz neposredne blizine pucano u potiljak. Svjedok je odbacio sugestiju optuženog da je Dimač pokušao da bježi, navodeći da je to ubistvo vidio sa udaljenosti od petnaestak metara.

Nakon što je svjedočenje Ive Atlije zaključeno počeo je iskaz zaštićene svjedokinje KDZ-080. U dokaze je uvedena njena pisana izjava koja sadrži relevantne dijelove ranijih iskaza u predmetima Kvočka i Brđanin 2000. i 2003. godine. Radi se o Prijedorčanki kojoj su srpske snage po preuzimanju vlasti u tom gradu krajem aprila 1992. godine najprije zabranile da dolazi na posao, a potom je u junu 1992. uhapsile i zatočile u logor Omarska.

Prema sažetku koji je pročitala tužiteljca Kerolin Edžerton/Caroline Edgerton, svjedokinjin dan u Omarskoj je počinjao prebrojavanjem mrtvih tijela oko zloglasne "bijele kuće". U izjavi je, između ostalog, opisala premlaćivanje, ponižavanje i ubijanje zatočenika Omarske, uključujući fizičko i seksualno zlostavljanje žena. Ona je, također, opisala unutrašnjost logora, kao i posjetu Radoslava Brđanina, Stojana Župljanina i drugih srpskih zvaničnika Omarskoj u julu 1992. godine.

Svjedokinja je u avgustu 1992. prebačena u Trnopolje, a izlazak iz Prijedora je "platila" potpisivanjem dokumenta kojim se odrekla kompletne imovine u korist srpske Autonomne regije Krajina (ARK).

Karadžić je na početku unakrsnog ispitivanja pokušao dokazati da su Keraterm i Omarska bili zapravo "istražni centri". Svjedokinja se, međutim, nije složila s takvom karakterizacijom navodeći da se u istražnim centrima ljudi ne zlostavljaju i ubijaju što je u Omarskoj bila skoro svakodnevna pojava. Po njoj, radilo se o "koncentracionim logorima" u kojima su ljudi najčešće umirali od posljedica stravične torture u odnosu na koju je i "metak ponekad bio nagrada".

Dijeljenje sadržaja