Ako bi se prećutno zamrznuti proces po predmetu "Bosna i Hercegovina protiv SR Jugoslavije", ikada okončao u korist zemlje-tužitelja, BiH bi pred Međunarodnim sudom pravde mogla od Srbije i Crne Gore potraživati čak oko 100 milijardi dolara ratnih reparacija

SR Jugoslavija ponovo je prošle sedmice osporila nadležnost Svjetskog suda pravde u procesu u kojem od 20. marta 1993. prva država tuži drugu zbog "izvršene agresije, ratnih razaranja i ljudskih žrtava, zbog inspiracije i direktnog podsticanja etničkog čišćenja, te zbog genocida nad ne-srpskim stanovništvom u BiH tokom rata". Nove vlasti u Beogradu zahtijevaju da ova najviša pravna instanca Ujedinjenih nacija "revidira" svoju odluku od 11. jula 1996. kojom se Međunarodni sud proglasio nadležnim da presuđuje u ovom sporu, a u cilju "primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida".

Najnoviji zahtjev zvaničnog Beograda zasniva se na tvrdnjama da je "SR Jugoslavija tek 1. novembra 2000. godine primljena u punopravno članstvo UN, te da prije toga nije bila strana - ugovornica Statuta Međunarodnog Suda, niti članica Konvencije o genocidu, zbog čijeg je navodnog kršenja, BiH 1993. pokrenula spor protiv SRJ". Iz toga proizlazi, smatraju u Beogradu, da Međunarodni sud nije nadležan da presuđuje u ovom sporu, pa je SRJ, navodno, povukla i svoju "protiv-tužbu iz 1997. godine za genocid nad Srbima u BiH".

Ovakav zahtjev zvaničnog Beograda uslijedio je dvije sedmice nakon što je na briselskim pregovorima o sukcesiji bivše SFRJ, postalo jasno da se sadašnja Jugoslavija definitivno više ne može pozivati na međunarodno-pravni i politički kontinuitet u odnosu na SFRJ, jer je nakon skoro devet godina postignut dogovor svih pet zemalja nasljednica o početku "pravedne" raspodjele zajedničke imovine.

Nakon što je 10. juna 1999. tadašnji predsjedavajući bh. Predsjedništva, Živko Radišić, jednostranom odlukom za glavnog ko-agenta u procesu pred Međunarodnim sudom pravde imenovao Svetozara Miletića, koji je samo dan nakon imenovanja, neovlašteno uputio Sudu lažnu pismenu "ponudu Bosne i Hercegovine da se tužba protiv Srbije i Crne Gore - povuče" - ovaj postupak miruje. Šef kabineta trenutnog predsjedavajućeg bh. Predsjedništva, Željko Samardžija, izjavio je agenciji SENSE da tužba protiv SR Jugoslavije "trenutno nije aktuelna u državnom Predsjedništvu", ali da bi ovo novinarsko istraživanje moglo biti podsticajno da se već narednog petka, na redovnoj sjednici Predsjedništva, i ova tema nađe na raspravi u okviru debate o međunarodnoj politici.

U sjedištu Suda u Hagu je potvrđeno da glavni agent u ovom sporu, Muhamed Šaćirbej, formalno još nije razriješen dužnosti iako je protiv njega nedavno podignuta optužnica zbog zloupotrebe diplomatskog položaja. Takođe, ni Svetozar Miletić još nije oslobođen uloge ko-agenta iako, po tvrdnjama iz Predsjedništva BiH, on ovu funkciju formalno ne obavlja duže od godinu i po dana. Željko Samardžija je izjavio za SENSE da je Miletić za ko-agenta imenovan jednostranom odlukom Živka Radišića u znak protesta zbog ranijih jednostranih odluka u državnom Predsjedništvu i zbog toga što "za srpsku stranu Šaćirbej nikada nije bio podoban".

Kočničari ovog nesvakidašnjeg sudskog procesa, međutim, nisu izgleda samo u Sarajevu i Beogradu. Američki profesor Francis Bojl (Boyle) izjavio je prije više od tri godine da "niko u svijetu, ni međunarodna zajednica, ne želi da vidi ovo suđenje. To žele samo Bošnjaci".

Ukoliko bi se na Svjetskom sudu pravde dokazalo da su Srbija i Crna Gora izvršile agresiju i genocid u BiH, smatra profesor Bojl, "više bi se dobilo nego u Daytonu, jer bi se došlo do pravedne, konačne i obavezujuće presude koja bi olakšala vraćanje svih svojim kućama, bilo bi ubrzano otkrivanje krivaca za tragediju Srebrenice, bio bi otvoren realan put pomirenju i dokidanju 'kolektivne' odgovornosti srpskog naroda".

Iako se žrtvama genocida nikakvim parama ne može kompenzirati bol i patnja, haškom presudom bi se otvorio legalni međunarodno-pravni put i za nadoknadu ratne štete, koja prema procjenama profesora Bojla može da iznosi čak 100 milijardi US dolara, a po nekim bh. proračunima upola manje - nešto više od 50 milijardi dolara. Iako svi znaju da sadašnja Jugoslavija nema tolikog 'živog' novca i da takvu reparaciju ne bi mogla isplatiti u gotovom, zapadni eksperti smatraju da bi presuda u korist BiH otvorila put da se ratna šteta, kao u slučaju posthitlerovske Njemačke, naplaćuje dugoročno, kroz trgovačke transakcije i druge vidove dogovornog izmirivanja ratne štete.

Zekerijah Smajić

Dijeljenje sadržaja