Presuda hrvatskim generalima (2)

Do nalaza o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata u presudi generalima Gotovini, Čermaku i Markaču, Pretresno veće nije došlo samo analizom transkripta Brionskog sastanka, već i na osnovu nekoliko drugih pokazatelja, među kojima je i odnos predsednika Tuđmana i hrvatskog državnog vrha prema srpskoj manjini i pitanju njihovog povratka nakon "Oluje"

Osim na detaljnoj analizi transkripta brionskog sastanka od 31. jula 1995. godine, zaključak o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem trajnog i prisilnog proterivanja Srba iz Krajine u leto 1995. godine zasniva se i na dokazima koji ukazuju na tadašnje stavove i politiku hrvatskog državnog vrha prema srpskoj manjini i povratku izbeglica nakon operacije "Oluja". U presudi se zaključuje da je u tom pogledu "centralnu ulogu" imao predsednik Franjo Tuđman, baš kao što je bio i ključna figura udruženog zločinačkog poduhvata.

Veće je krenulo od iskaza svedoka optužbe – bivšeg američkog ambasadora u Zagrebu Pitera Galbrajta/Peter Galbraith – koji je rekao da se hrvatski predsednik zalagao za "homogenu Hrvatsku", a Srbe i Muslimane je smatrao delom druge civilizacije. Verovao je, tvrdio je Galbrajt, u ideju "Velike Hrvatske" i smatrao da su Srbi "suviše brojni i da predstavljaju stratešku pretnju državi". Američki ambasador je rekao i da je Tuđman negirao pravo na povratak srpskih izbeglica nakon "Oluje" a u depeši ambasade od 11. decembra 1995. godine se navodi da je hrvatski predsednik na sastanku sa jednim američkim kongresmenom rekao "da bi bilo nemoguće da se Srbi vrate na mesta gde su njihove familije živele stolećima". U depeši američke ambasade od 31. avgusta 1995. godine stoji da se Srbima javno garantuju ljudska prava samo u svrhu propagande, a da je zapravo po sredi "etničko čišćenje" Krajine sa ciljem da se omogući doseljavanje milion Hrvata na to područje.

Piter Galbrajt je rekao "da je Tuđmanova politika zapravo bila državna politika" i da su njegove stavove delili i drugi pripadnici političkog rukovodstva. Mnogi od njih su svedočili na poziv odbrane, poput Mate Granića, Miomira Žužula, Nadana Vidoševića ili Vesne Škare Ožbolt. Oni su listom negirali Galbrajtove tvrdnje insistirajući da nije bilo plana za proterivanje Srba i da je povratak bio omogućen svima bez obzira na nacionalnu pripadnost. U isto vreme, uglavnom nisu poricali da je predsednik Tuđman bio centralna ličnost tadašnje hrvatske vlasti.

Veće je u presudi posebno analiziralo dokaze koji se odnose na Tuđmanove javne nastupe na mitinzima i u medijima. Pominje se, recimo, njegov nastup na mitingu u Kninu 26. avgusta 1995. godine kada je rekao: "Nema povratka na ono što je bilo da nam u sred Hrvatske šire rak koji je razarao hrvatsko nacionalno biće i koji nije dopuštao da hrvatski narod bude zaista sam svoj na svome. (…) Nestalo ih je za dva-tri dana, nisu imali vremena da pokupe svoje prljave pare, devize, niti gaće". Isto tako, u obraćanju pripadnicima Hrvatske vojske Tuđman 5. avgusta 1995. godine govori o "povratku u Knin, čist kakav je bio u Zvonimirovo vreme".

Veće je, navodi se u presudi, svesno da su te izjave date u vreme "visokog nivoa neprijateljstava" i da politički nastupi ponekad mogu služiti "u svrhu pridobijanja poverenja naroda za potrebe rata i mobilizacije vojnih snaga". Sudije, međutim, ukazuju da se Tuđmanovi nastupi ne mogu posmatrati samo kroz tu prizmu, već i da imaju "određenu, iako ograničenu, važnost" u pogledu procene njegove politike prema srpskoj manjini u Hrvatskoj.

S druge strane, sudije napominju da su stavovi koji su ispoljeni na sastancima državnog vrha relevantni na drugačiji način od javnih nastupa jer nisu "opterećeni" potrebom da se podilazi publici. U presudi se navodi niz sastanaka Tuđmana sa najbližim saradnicima u kojima se govori o sprečavanju povratka Srba u Krajinu, kao i o potrebi da se spreče dalje pljačke i paljevine napuštenih kuća budući da će se na to područje naseliti Hrvatima.

Na sastanku od 22. avgusta 1995. godine, navodi se u presudi, zamenik premijera Jure Radić je rekao da deo Krajine treba "hitno kolonizovati Hrvatima" i da "nema ni govora da na tom delu ikad bude više od 10 odsto Srba", na šta je Tuđman dodao: "Ma ni deset odsto". Radić dalje govori o "prelepim slikama" ulaska ljudi iz Varaždina i Splita u Knin i transparentu na jednom zidu koji glasi: "Čedo, ne buš se vratil". Kada je dan kasnije na sastanku državnog vrha obavešten o pokušaju Srba da preko Mađarske uđu u Hrvatsku i vrate se svojim kućama Tuđman je izričito naglasio da im "jednostavno treba reći da ne mogu da uđu", jer "ako ih sada pustimo njih 204, sutra će ih biti 1.204 a za deset dana 12.000". "Ništa za sada", jasan je bio predsednik.

Na nekoliko sastanaka iz avgusta i septembra 1995. godine se naglašava da su kuće u Krajini sada u rukama Hrvatske, pa treba sprečiti njihovo dalje paljenje i pljačkanje. U presudi se zaključuje da su visoki hrvatski zvaničnici bili svesni široko rasprostranjenih razaranja privatne imovine Srba, a da su tražili da se to obustavi samo zato što su smatrali da je to postalo "vlasništvo Hrvatske koje je potrebno sačuvati za povratak Hrvata" u Krajinu.

Na osnovu tih navoda, Pretresno veće je zaključilo da je "jedan od aspekata" politike Tuđmana i hrvatskog državnog vrha bio da se Hrvati "potaknu na povratak i nasele u Krajini u kućama koje su napustili Srbi". U isto vreme povratak Srba je, po ideji hrvatskog režima, trebalo da bude "ograničen na minimum", zaključuje se u presudi hrvatskim generalima.

Dijeljenje sadržaja