Radovan Karadžić u unakrsnom ispitivanju generala Abdel-Razeka tvrdio da su Srbi u Sarajevu bili "etnički taoci" bosanskih vlasti. Na pitanje tužioca u dodatnom ispitivanju čega su se navodni "etnički taoci" zapravo bojali, svjedok odgovara: "Stalnog granatiranja grada, snajperskog djelovanja, nestašica..." Novi svjedok optužbe Ekrem Suljević iz Sarajeva


Radovan Karadžić je u završnom dijelu unakrsnog ispitivanja egipatskog generala Abdel-Razeka nastojao da pokaže da su njegove i izjave drugih srpskih lidera pred predstavnicima UN "da Srbi više ne mogu živjeti SA Muslimana" zapravo značile "da oni ne žele živjeti POD Muslimanima" koji su se, po njegovim tvrdnjama, zalagali za centralizovanu državu pod njihovom dominacijom.

Na pitanje da li se slaže da srpski rukovodioci zapravo "nisu bili jasni i da su doprinijeli zabuni", bivši zapovjednik UNPROFOR za sektor Sarajevo je podsjetio Karadžića na njihov neformalni susret 7. januara 1993. godine na Palama kada mu je srpski lider na pitanje "šta je za srpsku stranu najvažnije" jasno odgovorio: "da Srbi više ne mogu živjeti zajedno sa Muslimanima".

"Ja pišem dnevnik i to sam zabilježio", rekao je egipatski general i dodao da je Karadžiću tom prilikom sugerisao da razmotri svoje stavove u svjetlu "lekcija iz povijesti" kako je i nakon krvoprolića zajednički život ipak moguć. Odbrana je iskazala interes za dnevnik egipatskog generala koji je izrazio spremnost da ga ustupi stranama u postupku.

Karadžić je, između ostalog, tvrdio da su bosanske vlasti u Sarajevu držale Srbe kao "etničke taoce" te da su "sprečavanjem slobodnog kretanja civila pokušavale produžiti mentalitet opsade" u očima međunarodne javnosti. Ilustrovao je to zahtjevom srpske strane predstavnicima UNPROFOR od 6. decembra 1992. godine da omogući izlazak oko 100.000 srpskih civila iz Sarajeva.

General Abdel-Razek je rekao da UNPROFOR nije imao mandat da posreduje u pomijeranju civilnog stanovništva "preko etničkih granica". "Ujedinjeni narodi jamče slobodu kretanja, ali ne u ratnoj situaciji", rekao svjedok objasnivši da bi pomijeranje stanovništva "ugrozilo to stanovništvo, potkopalo kredibilitet UN i istovremeno pojačalo napetost i neprijateljstva u kriznim zonama".

Pošto je Abdel-Razek u odgovorima na Karadžićeva pitanja o toj temi rekao da je bilo civila srpske nacionalnosti u Sarajevu koji su dolazili i tražili zaštitu od UN, tužilac je u kratkom dodatnom ispitivanju pitao čega su se oni bojali. "Stalnog granatiranja grada, snajperskog djelovanje, nestašica...", odgovorio je svjedok i dodao: "Ljudima nije bio problem da žive zajedno, ono što su oni tražili od UN je bilo da se okončaju neprijateljstva".

Na sudijsko pitanje ko je u Sarajevu želio intervenciju međunarodne zajednice – SDA ili civili - svjedok je odgovorio da su građani Sarajeva bili očajni, da su se pripadnici mirovnih snaga u tom gradu i sami osjećali kao žrtve i da su pri tome bili neefikasni, te da je zbog svega toga bilo potrebno da međunarodna zajednica pronađe rješenje.

Nakon generala Abdel- Razeka optužba je pozvala Ekrema Suljevića, koji je tokom rata – kao pripadnik Odjeljenja za kontra-diverzionu zaštitu republičkog MUP - vodio istrage o teškim incidentima granatiranja u kojima su stradali civili. Tužilaštvo je u prvom dijelu ispitivanja usvojilo svjedokovu pisanu izjavu iz februara 2010. godine baziranu na njegovim ranijim svjedočenjima u predmetima generala Dragomira Miloševića i Momčila Perišića. Njegov iskaz se nastavlja sutra.

Dijeljenje sadržaja