U završnici unakrsnog ispitivanja Kolma Dojla, optuženi Karadžić svojim pismima i Mladićevim direktivama nastojao pokazati da su se vođe bosanskih Srba "zalagale za mir i branili", dok su Muslimani "kršili sporazume i napadali". Uvrijeđena reakcija Karadžića na Dojlovu tvrdnju da su bosanski Srbi pristali da sarajevski aerodrom prepuste snagama UN zbog međunarodnih reakcija nakon masakra u redu za hljeb


Bivši lider bosanskih Srba Radovan Karadžić je posljednjeg dana unakrsnog ispitivanja Kolma Dojla/Colm Doyle pismima koja je 1992. godine slao međunarodnim posrednicima i Mladićevim direktivama iz tog vremena nastojao pokazati da su se srpske političke vođe zalagale za mir, a njihova se vojska samo branila od "dobro naoružane i brojnije muslimanske armije".

Karadžić je, između ostalog, ukazao na Mladićevu direktivu o prepuštanju aerodroma u Sarajevu snagama UN, što je dogovoreno na pregovorima u Lisabonu 27. maja 1992. godine. Svjedok ga je, međutim, podsjetio da je do sporazuma o predaji aerodroma došlo na insistiranje lorda Karingtona/Carrington, i to nakon što je stigla informacija da je tog dana u sarajevskoj ulici Vase Miskina u redu za hljeb ubijeno 26 građana, a preko stotinu ranjeno, zbog čega je predstavnik BiH Haris Silajdžić htio da napusti pregovore.

Iznerviran svjedokovom tvrdnjom da ga je "neka granata natjerala da bude miroljubiv i human" i prihvati sporazum o predaji aerodroma, Karadžić je Dojla optužio za pristrasnost koja se, kako je rekao, "vidi s mjeseca". On je bivšem šefu posmatračke evropske misije prigovorio da se tokom aprila 1992. godine skoro nikako nije sastajao sa srpskim predstavnicima. Dojl je to odlučno odbacio navodeći da je svim stranama bio jednako na raspolaganju, i dodao da Karadžićeve tvrdnje smatra "ličnom uvredom".

Karadžić je, između ostalog, ukazao i na svoje pismo Kutiljeru/Cutileiro od 5. juna 1992. godine u kojem ga informiše da je Izetbegović u javnom televizijskom obraćanju rekao da više "ne želi nikakve dogovore o konstitutivnim jedinicama". Potom je ukazao na Mladićevu direktivu od 8. avgusta 1992. godine u kojoj se spominje sporazum između Tuđmana i Izetbegovića čiji je cilj, kako se navodi, bilo "pokoravanje i istrebljenje srpskog naroda".

Citirajući Mladićevu direktivu Karadžiću se u jednom trenutku "omaklo" da pročita i Mladićevu naredbu Sarajevsko-romanijskom korpusu da "postepeno steže obruč oko Sarajeva", uz objašnjenje da se "stezanje obruča" ne može tumačiti kao "opsada".

Optužba je u kratkom dodatnom ispitivanju citirala Kutiljerov odgovor Karadžiću od 12. juna 1992. godine u kojem mu, između ostalog, napominje da će Lisabonski principi političkog rješenja za BiH biti prihvatljivi samo ako ih tri strane potvrde konsenzusom i ako se teritorijalno razgraničenje ne zasnova na rezultatima osvajanja i etničkog čišćenja.

Dijeljenje sadržaja