Branko Đerić, bivši premijer vlade na Palama, odbacio navode odbrane Miće Stanišića, ministra policije u toj vladi da su njegove primedbe na rad ministarstva motivisane "konceptualnim razmimoilaženjem" sa Radovanom Karadžićem. Svedok to naziva "manevrom" kojim Stanišić želi da "obezbedi alibi" za neprofesionalan rad


Odbrana Miće Stanišića, bivšeg ministra policije bosanskih Srba, je u unakrsnom ispitivanju Branka Đerića, prvog premijera vlade na Palama, sugerisala da svedok nije imao "nijedan profesionalni razlog" za prigovore koje je 1992. godine iznosio na Stanišićev rad i za insistiranje na njegovoj smeni. Mićo Stanišić se zajedno sa Stojanom Župljaninom tereti za zločine policije bosanskih Srba nad Muslimanima i Hrvatima u prvoj godini rata u BiH.

Đerić je u glavnom ispitivanju rekao da je Stanišić komunicirao direktno sa Radovanom Karadžićem i "preskakao" vladu, te da je - zbog nemogućnosti da kontroliše Stanišića i tadašnjeg i ministra pravosuđa Momčila Mandića – bio prinuđen da u oktobru 1992. godine podnese ostavku na mesto premijera.

Stanišićev branilac je svedoku zamerio što na sednici Skupštine na kojoj je prihvaćena njegova ostavka nije odgovorio na Stanišićeve optužbe da premijer Đerić "nema profesionalnih argumenata" da traži smenjivanje ministra unutrašnjih poslova, već to čini isključivo zato što je Stanišić, kako je sam rekao, "Radovanov čovek". Đerić je danas to nazvao "banalisanjem razloga" i pokušajem Stanišića da sebi "obezbedi alibi" za propuste u radu. Branilac je međutim ostao pri tvrdnji da je uzrok Đerićevog nezadovoljstva radom ministra policije bilo njegovo "konceptualno razmimoilaženje" sa Karadžićem.

Advokat Slobodan Zečević je, takođe, pročitao delove pisma koje je sredinom jula 1992. godine Stanišić uputio Karadžiću, žaleći se na rad premijera Đerića. Svedok je pismo nazvao "manevrom" Stanišića koji je, kaže, "krenuo u protivofanzivu" i kod Karadžića pokušavao da izdejstvuje smenu premijera.

U kratkom unakrsnom ispitivanju branilac Stojana Župljanina ukazivao je da policija nije imala kontrolu nad pripadnicima paravojnih formacija. On je svedoku predočio dokument glavnog štaba VRS iz avgusta 1992. godine u kojem se navodi da "neki rukovodeći ljudi" iz CSB Banja Luka imaju uticaj na paravojnu formaciju Srpske odbrambene snage (SOS). U dokumentu, takođe, piše da je deo te grupe "inkorporiran" u specijalni odred milicije CSB Banja Luka, ali da se "ne nalaze pod stvarnom kontrolom CSB". Na kraju istog dokumenta, istakao je branilac, zaključeno je da "svaki naoružani Srbin mora biti pod jedinstvenom komandom VRS", čime je sugerisao da je vojska, a ne policija bila nadležna za paravojske i ostale "naoružane Srbe". Svedok se složio da to piše u dokumentu u koji, kaže, nikada ranije nije imao uvid.

Dijeljenje sadržaja