Tužilac je generalu Slobodanu Praljku sugerisao da on nije bio zainteresovan da kažnjava pripadnike vojne policije koji su činili zločine već isključivo da ih koristi u borbenim operacijama. Praljak, pak, kaže da su se "oni dobro borili" a da su kredite sa bojnog polja trošili čineći zločine nad civilima - za koje on "nije znao"


U nastavku unakrsnog ispitivanja tužilac je generalu Slobodanu Praljku sugerisao da uopće nije bio zainteresovan da kažnjava one koji su činili zločine već isključivo da ih koristi u borbenim operacijama. "Izmišljate", odgovorio mu je Praljak, tvrdeći da on "nikada ni pred čim nije zatvarao oči".

Ukazujući na odgovornost Glavnog stožera za zaštitu civilnog stanovništva na području pod kontrolom HVO tužilac je ukazao na izvještaj SIS (Sigurnosne izvještajne službe) od 15. jula 1993. godine o kaznenim djelima i teroriziranju muslimanskog stanovništva u Prozoru. Praljak je tvrdio da je sredinom jula bio u Zagrebu, te da je u nadležnosti vojske bila samo zona u kojoj se protezala linija fronta. Po njegovom mišljenju tužilac "izmišlja nova pravila ratovanja" tvrdnjama da je unutrašnjost teritorije HVO bilo moguće kontrolisati.

Tužilac je potom ukazao na još jedan izvještaj SIS o situaciji u Prozoru od 17. avgusta 1993. godine kada je Praljak bio zapovjednik Glavnog stožera HVO. U tom izvještaju koji je sačinio Luka Markešić se govori o silovanju muslimanskih žena i drugim zločinima lokalnih vojnika HVO. Jedan od načina zlostavljanja je bilo prisiljavanje djevojaka da gole pred svojim očevima poslužuju hrvatske vojnike. U izvještaju se između ostalog navodi da nije moguće poduzeti nikakve mjere pošto se među počiniocima nalazi izvjestan broj pripadnika vojne policije.

Tužilac je sugerisao da Praljak nije bio zainteresovan za kažnjavanje počinilaca pošto su mu oni trebali na bojnom polju. Praljak, pak, tvrdi da "nije znao" za zločine koji se navode u Markešićevom izvještaju. Na pitanje tužioca da li je u avgustu '93 godine vojna policija HVO u Prozoru bila izvan kontrole, Praljak je odgovorio da se "vojna policija dobro borila", a da je kredite stečene na bojnom polju trošila na način opisan u izvještaju. Po njegovom mišljenju, u nadležnosti SIS je bilo podizanje krivičnih prijava protiv počinilaca navedenih zločina.

Na pitanje sudije Stefana Treksela/Trechsel kako je zamišljao da sigurnosne službe obavljaju svoj posao kada ih je on angažovao na linijama fronta, Praljak je odgovorio da su se počinioci mogli privoditi i naknadno, odnosno poslije vojnih operacija. Rekao je da bi i danas u takvoj situaciji angažovao sve raspoložive snage, uključujući i vojnu policiju, kako bi pobijedio na frontu jer se to, kako je objasnio, i očekuje od zapovjednika jedne vojske.

Pošto je Markešićev izvještaj adresiran na Odjel obrane HZ HB na čijem čelu se u to vrijeme nalazio Praljkov suoptuženi Bruno Stojić, sudije je zanimalo da li su njih dvojica ikada razgovarali o toj temi. Praljak tvrdi da nisu, a Stojićeva odbrana smatra da sama činjenica da je neki dokument adresiran na Odjel obrane ne znači da je predstojnik tog odjela bio upoznat sa njegovim sadržajem.

Dijeljenje sadržaja