Iskazom o streljanju stotinu muškaraca iz Pustog sela i proterivanju ostatka stanovništva tog mesta tužilaštvo na suđenju bivšem načelniku Resora javne bezbednosti MUP Srbije nastojalo da prikaže obrazac stvaranja "klime horora" koja je dovela do toga da brojni Albanci napuste Kosovo u proleće 1999. godine


Kosovski Albanac Bećir Krasnići/Beqir Krasniqi je 31. marta 1999. godine preživeo streljanje oko stotinu muškaraca u Pustom selu kraj Orahovca. Sažetak izjave o tom događaju koju je dao istražiteljima tužilaštva pročitan je na suđenju policijskom generalu Vlastimiru Đorđeviću, kog optužnica tereti za proterivanja i ubistva kosovskih Albanaca kao i za prikrivanje zločina policijskih snaga u proleće 1999. godine. Masakr u Pustom Selu nije na popisu zločina navedenih u optužnici, ali tužilac nastoji da ukaže da su događaji poput tog doprinosili stvaranju "klime terora" i kreirali "obrazac progona" Albanaca koji su u strahu od sličnih događaja napuštali Kosovo.

Srpske policijske snage su, prema svedoku, tog dana ušle u selo, opljačkale stanovnike i razdvojile muškarce od žena i dece. Ženama i deci je naređeno da se upute ka Albaniji, a muškarce su odveli do obližnjeg potoka i streljali. Svedok se spasao tako što je upao u potok, a preko njega su pala tela drugih muškaraca. Sledećeg dana je pomogao Albancima iz susednih sela pri ukopu ubijenih i, kako navodi, izbrojao 106 tela muškaraca dobi od 16 do 90 godina. Nekoliko dana kasnije, iz obližnje šume u kojoj se skrivao posmatrao je kako su "Srbi u uniformama i civilnoj odeći" bagerima iskopali leševe, natovarili ih u kamion i odvezli. Neka od tela su nakon rata ekshumirana iz masovne grobnice u selu Đerđe kraj Orahovca, deo posmrtnih ostataka je pronađen u okolini Prizrena, dok neke od žrtava iz Pustog Sela još nisu locirane.

Branilac nije osporavao sam događaj, ali je u unakrsnom ispitivanju tvrdio da je svedok izmenio iskaz. On se pozivao na razlike u pređašnjim izjavama u kojima je Krasnići pominjao da su, osim policajaca, među onima koji su ih streljali bili i neki vojnici, dok je danas tvrdio da je reč isključivo o pripadnicima policije. Svedok je napomenuo da nakon ovog događaja ima "probleme u glavi" i da o njemu brinu "porodica i lekari" te da nije u stanju da odgovara na pitanja o detaljima uniformi počinilaca.

Drugi današnji iskaz dao je Ljuljzim/Lulzim Vejsa, kome su u noći između 1. i 2. aprila 1999. godine u podrumu kuće u ulici Miloša Gilića 157 u Đakovici, ubijeni žena i petoro dece. O tom događaju u kojem je ubijeno, a potom spaljeno 20 albanskih žena i dece ranije je svedočio njegov tast Hani Hodža/Hoxha i komšija Sami Parašumti/Parashumti.

Pošto mu je izrazio saučešće zbog gubitka porodice branilac generala Đorđevića je pokušao da utvrdi identitet policajaca koje je svedok sledećeg jutra video ispred porodične kuće, ali je Vejsa rekao da je u međuvremenu zaboravio njihova prezimena.

Dijeljenje sadržaja