Po generalu Slobodanu Praljku rat na području bivše Jugoslavije nije vođen među državama nastalim njenim raspadom nego je to bio rat Srba protiv svih ostalih. Zbog toga su, po njemu, Hrvatska i BiH bile "jedno ratište" pa je otuda logično što se on - kao časnik vojske prve države - zapravo više borio u drugoj


Rat na području bivše Jugoslavije se nije vodio među državama nastalih njenim raspadom nego je to bio rat JNA i srpske političke misli tog vremena protiv svih drugih, rekao je u nastavku svjedočenja bivši zapovjednik Glavnog stožera HVO Slobodan Praljak.

Optuženi Praljak je, naime, nastojao uvjeriti suce da su Hrvatska i BiH bili "jedno, zajedničko bojište" na kojem se vodila bitka protiv srpskog agresora, te da je stoga bilo sasvim logično što je on kao časnik Vojske Hrvatske bio angažovan na ratištu u susjednoj BiH. Svima u Hrvatskoj koji su kao dobrovoljci željeli ići da se bore u BiH, prema Praljkovim riječima, bilo je omogućeno da to i učine, a po povratku bi ih čekala njihova radna mjesta u Hrvatskoj.

Praljak je još jednom naglasio da su JNA i druge srpske snage napadale Hrvatsku sa teritorije BiH. On je kao ilustraciju prikazao više kratkih video-snimaka koji prikazuju napade srpskih snaga na Dubrovnik, Osijek, Šibenik i Vukovar. Te gradove su, prema njegovim riječima, odbranili uglavnom dobrovoljci srušivši tako nade srpskog političkog rukovodstva da Hrvatska neće izdržati duže od mjesec dana. Pri svemu tome, rekao je Praljak, bosanka vlada na čelu sa Izetbegovićem "nije ni prstom mrdnula da spriječi srpsku agresiju na Hrvatsku sa teritorije BiH".

Odbrana je predočila dokumente iz kojih proizilazi da je Praljak prvi put u BiH došao u aprilu 1992. godine kada je imenovan zapovjednikom odbrane jugo-zapadne Hercegovine, da bi se poslije mjesec i po dana vratio u Hrvatsku. Ukazom Mate Bobana od 26. marta 1993. godine imenovan je za zapovjednika Glavnog stožera HVO a te dužnosti je, kako tvrdi, na vlastiti zahtjev razriješen 9. novembra 1993. godine, na dan rušenja Starog mosta u Mostaru.

Praljak je u zahtjevu za razrješenje sa te dužnosti kao razlog naveo zdravstvene probleme, odnosno diskopatiju i srčane probleme. Predsjedavajući sudija ga je upitao nije li njegov odlazak imao više veze sa pritiscima međunarodne zajednice u to vrijeme da se smijene odgovorni za zločine u Stupnom dolu 23. oktobra '93. godine nego sa bolešću. Odgovarajući na to pitanje optuženi je priznao da je bilo drugih razloga što je želio otići, ali je odbacio mogućnost da to ima bilo kakve veze za zločinima HVO u Stupnom dolu. On je kao glavni razlog naveo svoje neslaganje sa politikom koju su vodili Mate Boban i drugi oko njega, a koji, smatra on, nisu ulagali dovoljno energije da se ne izgubi rat.

Dijeljenje sadržaja