Na čemu se zasniva presuda haškog Tribunala u slučaju Furundžija

Anto Furundžija nije ni tukao ni silovao "svedokinju A", sredovečnu Muslimanku iz Viteza. On je, samo, bio prisutan dok je to radio drugi pripadnik "Džokera", u presudi označen kao "optuženi B". Zašto je onda, za to "samo", Anto Furundžija proglašen krivim i osuđen na 10 godina zatvora?

Odgovori na ta pitanja izloženi su na 118 stranica presude koja je u sredu 10. decembra izrečena i objavljena u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju. Budući da su ti odgovori bitni za razumevanje delovanja i uloge haškog Tribunala, pre svega u javnosti zemalja radi kojih je on stvoren, pokušaćemo da ih u najkraćem, i što je moguće jasnije, izložimo.

Pođimo od činjenica koje su - po oceni Pretresnog veća - utvrđene "izvan razumne sumnje." Utvrđeno je, pre svega, da je negde 18 ili 19. maja 1993. "svedokinja A" uhapšena u njenom stanu u Vitezu od strane nekoliko pripadnika "elitne jedinice HVO, poznate kao Džokeri." Vojnici su je kolima odvezli u štab "Džokera" koji se nalazio u kompleksu bungalovu kod Nadioca. Smeštena je u veliku sobu zgrade koja je označena kao vikendica i vojnici su joj rekli da čekaju dolazak "šefa." Zatim je čula kako neko najavljuje da "dolazi Furundžija".

Osoba koju je "svedokinja A" pred sudom identifikovala kao optuženog Anta Furundžiju, ušla je u sobu noseći neke papire i počela je da je ispituje o tome gde su joj sinovi i ostali članovi porodice, o vezama sa Armijom BiH, kao i o njenim odnosima sa izvesnim vojnicima HVO. Dok je Furundžija ispitivao, "optuženi B" je "svedokinji A" naredio da se skine, zatim joj je povlačio nož po donjem delu stomaka i pretio da će joj - ako ne kaže istinu - odseći polni organ, a zatim je i silovao i na razne načine se nad njom - u prisustvu većeg broja vojnika - seksualno iživljavao. Furundžijino ispitivanje i postupci "optuženog B" su, zaključuju sudije, "bili deo istog procesa" čiji je cilj bio da se od žrtve izvuku informacije od značaja za HVO. U tom procesu žrtva je "podvrgnuta teškim fizičkim i psihičkim patnjama i javnom ponižavanju".

Ispitivanje je zatim nastavljeno u manjoj prostoriji označenoj kao ostava. "Svedokinja A" je tu suočena sa "svedokom D": vojnikom HVO koji je optužen da je pomagao Muslimanima i zbog toga teško pretučen. "Optuženi B" je, najpre, "svedoka D" tukao gumenom palicom po tabanima, a potom je "svedokinju A", koja je i dalje bila gola, silovao vaginalno, analno i oralno. Sve to u prisustvu Furundžije koji je nastavljao ispitivanje, kao i većeg broja vojnika HVO koji su pritom "navijali" i smejali se. "Svedok D" je, takođe, bio prinuđen da gleda silovanje, što je po oceni sudija i kod njega prouzrokovalo fizičke i psihičke patnje, budući da mu je "A" bila prijatelj.

To bi, u najkraćem, bile relevantne činjenice koje su, po oceni sudija, dokazane "izvan razumne sumnje". Furundžija, dakle, nije ni tukao ni silovao. Zašto je, onda, proglašen krivim i osuđen?

Kriv je, najpre, kao "saučesnik u torturi", tj. mučenju. Zabrana torture je - konstatuje se u presudi - "bezuslovna" ili "konačna" norma najvišeg ranga u međunarodnom pravu, "apsolutno pravo" koje se ne može ukinuti nikakvim drugim, međunarodnim ili unutrašnjim normama, pa čak ni u vanrednim situacijama ili oružanim konfliktima.

Jedan od značajnijih pravnih aspekata presude Furundžiji je, upravo, definicija torture (mučenja) u oružanom konfliktu, koju je formulisalo Pretresno veće. Tortura u oružanom konfliktu se definiše kao "namerno nanošenje, činjenjem ili nečinjenjem, teškog bola ili fizičkih ili psihičkih patnji... sa ciljem da se izvuku informacije ili priznanje, ili da se kazni, zastraši, ponizi ili prinudi, žrtva ili treća osoba...". To činjenje ili nečinjenje "mora da bude u vezi sa oružanim konfliktom", a barem jedan od učesnika u torturi mora da bude "zvanična osoba... koja ne deluje u privatnom svojstvu već kao de fakto organ države ili neke druge vlasti".

Zaključak Pretresnog veća je da su, u slučaju Furundžije, ispunjeni svi ovi elementi, te da je njegovo ispitivanje "svedokinje A" i "svedoka D" bilo "integralni deo mučenja" kojem su oni podvrgnuti, što optuženog čini pojedinačno krivično odgovornim za saučesništvo u torturi. "Nema nikakve sumnje" - navodi se u presudi - "da su optuženi (Furundžija) i optuženi B, kao zapovednici, podelili uloge u procesu ispitivanja. Uloga optuženog je bila da ispituje, dok je uloga optuženog B bila da napada i preti kako bi izvukao tražene informacije od svedokinje A i svedoka D." Proglašavajući ga krivim za kršenja ratnih zakona ili običaja, Veće mu je - kao saučesniku u mučenju - odmerilo kaznu od 10 godina zatvora.

Pored toga, Pretresno veće je Furundžiju proglasilo krivim za "pomaganje i podržavanje u povredi ljudskog dostojanstva, uključujući i silovanje." Kao i tortura, i silovanje je izričito zabranjeno međunarodnim pravom, mada u njemu nema precizne definicije elemenata tog zločina. U nedavnim presudama u slučajevima "Čelebići" i "Akaješi" (Akayesu), dva Međunarodna krivična suda - za bivšu Jugoslaviju i Ruandu (Rwanda) - su zaključili da, pod izvesnim uslovima, silovanje može da predstavlja torturu (mučenje) po međunarodnom zakonu. U presudi Furundžiji, Pretresno veće je donekle proširilo tu definiciju. Po toj definiciji, silovanje predstavlja "seksualnu penetraciju, ma kako neznatnu, vagine ili anusa žrtve penisom izvršioca ili nekim predmetom, kao i usta žrtve penisom izvršioca... izvršenu prinudom, silom ili pretnjom sile protiv žrtve ili treće osobe".

U stradanjima "svedokinje A" ispunjeni su svi elementi ove definicije. Uz to, silovanja i seksualni napadi izvršeni su javno, u prisustvu većeg broja vojnika, što je žrtvu - uz fizičke i psihičke patnje - izložilo još i javnom poniženju. Furundžija se, zaključilo je Veće, u ovom slučaju ne može smatrati saučesnikom, ali su njegovo prisustvo i nastavljanje ispitivanja... "ohrabrili optuženog B i značajno doprineli zločinu koji je on počinio." To Furundžiju čini pojedinačno krivično odgovornim za "pomaganje i podržavanje u povredi ljudskog dostojanstva", što predstavlja još jedno kršenje ratnih zakona ili običaja, za šta mu je odmerena kazna od 8 godina zatvora. Kako će obe kazne teči istovremeno, za dužinu Furundžijinog boravka u zatvoru relevantna je samo ona duža, od 10 godina.

To bi, u najkraćem, bili odgovori na pitanja iz uvoda ovog izveštaja: zašto je Furundžija, mada je "samo" prisustvovao mučenju i silovanju, proglašen krivim i osuđen na 10 godina zatvora? Pretresno veće, očito, ne smatra da je Furundžija "samo" prisustvovao stradanjima "svedokinje A", već i da je u njima - kako činjenjem tako i nečinjenjem - odigrao značajnu ulogu. A da li je 10 godina prava mera za tu ulogu, proceniće Žalbeno veće Tribunala, budući da je Furundžijin branilac Luka Mišetić neslužbeno već najavio da će se žaliti.

Mirko Klarin

Dijeljenje sadržaja