Da li je Bosni, pored ili umesto Tribunala, potrebna i "komisija istine"?

Inicijativa za formiranje "Komisije za istinu i pomirenje" - koja bi utvrđivala činjenice o etničkom čišćenju i kršenjima ljudskih prava tokom rata u Bosni - dobila je novog uticajnog pristalicu. Nju je, naime, snažno podržao bivši glavni tužilac haškog Tribunala, južnoafrički sudija Ričard Goldston (Richard Goldstone), pozivajući se na pozitivna iskustva iz svoje zemlje, u kojoj je slična komisija istraživala kršenja ljudskih prava pod režimom aparthejda.

U govoru pred londonskim Kraljevskim institutom za međunarodnu politiku, Goldston je ukazao da je za mir i pomirenje u Bosni od ogromnog značaja da se dođe do "objektivnog dosijea o kršenjima ljudskih prava, počinjenim od svih strana u bosanskom konfliktu, kako bi se kontriralo lažljivoj propagandi i navijačkim verzijama istorije." Takav dosije bi, veruje Goldston, mogao da sačini tim uglednih međunarodnih i bosanskih ličnosti, sa jakom istražiteljskom ekipom, a rad "komisije istine" doprineo bi stvaranju celovitije slike o zbivanjima tokom ratnih godina u Bosni, nego što je to u stanju "sporovozni" proces istraga, optužnica i suđenja u haškom Tribunalu.

Da ne bude zabune: Goldston podržava "komisiju istine" kao dopunu procesa koji se vodi u Hagu, a ne kao zamenu za njega. Isto, dakle da rad "komisije istine" može i treba da se odvija paralelno sa haškim istragama, optužnica i suđenjima... smatraju i inicijatori ove ideje u Institutu za mir Sjedinjenih Država. I Goldston i američki Institut za mir, naime, isključuju mogućnost masovnih amnestiranja od krivičnog progona pred domaćim ili međunarodnim sudom, u zamenu za svedočenje pred "komisijom istine." Upravo zato - kada je shvatio da neće biti opšte amnestije - bivši član Predsedništva BiH, Momčilo Krajišnik, je povukao svoj prethodni pristanak na formiranje "komisije istine."

U haškom Tribunalu su, međutim, za sada rezervisani prema takvoj ideji. Ne zato što strahuju da bi mogli "ostati bez posla", već zbog bojazni da bi se rad "komisije istine" mogao negativno odraziti na sudski postupak, pre svega u pristupu svedocima i njihovoj zaštiti, kao i u osiguranju poverljivosti dokaznog materijala. Mada Goldston ukazuje da bi se "konflikt interesa" mogao izbeči tako što "komisija istrage" ne bi pozivala svedoke koji bi mogli svedočiti u Hagu, u Tribunalu smatraju da bi već time - otkrivanjem za koje su svedoke zainteresovani - mogli da ugroze njihovu zaštitu, tj. bezbednost.

Inicijativa američkog Instituta za mir izazvala je dosta nedoumica i u međunarodnim pravnim krugovima, kao i u organizacijama za zaštitu ljudskih prava. Nisu, naime, svi saglasni da je južnoafričko iskustvo primenljivo i u bosanskom slučaju. U Južnoj Africi je, podsećaju, "Komisija za istinu i pomirenje" formirana tek nakon što je srušen režim aparthejda, dok su u Bosni i Hercegovini i dalje "živi i zdravi" nacionalistički režimi koji su je uveli u rat. Budući da bi ti režimi mogli da utiču na sastav i rad "komisije istine", vrlo je moguće da bi - ukoliko se ranije ne raspadne - na kraju svog istraživanja takva komisija prezentirala ne jednu, već čak tri "istine"!

Još manje je, ističu pojedini kritičari ove ideje, na Bosnu primenljivo južnoameričko iskustvo sa "komisijama istine." Tamo su takve komisije, naime, predstavljale neku vrstu "utešne nagrade" za nemogućnost da se izvrši pravda, budući da su diktatori i vojne hunte - pre prepuštanja vlasti - sami sebi podarili amnestiju. A Bosni, pošto je stvaranjem Međunarodnog suda za ratne zločine već dobila "premiju", nije potrebna još i takva, "utešna nagrada".

Dijeljenje sadržaja