Analiza funkcionisanja "lanca komandovanja" u optužnici protiv Miloševića i ostalih

Oni koji smatraju da je optužnica protiv predsjednika Miloševića i četvorice visokih jugoslovenskih i srpskih zvaničnika samo još jedan oblik pritiska, kako bi se iznudilo prihvatanje zahtjeva NATO uskoro će se uvjeriti da su u zabludi. Bombardovanje će prestati, ali će optužnica ostati. Za uvijek, odnosno sve dok se - pred sudom -ne potvrdi ili pobije. Milošević bi još i mogao da se nagodi sa Solanom, generalom Klarkom (Clark) ili predsjednikom Klintonom (Clinton) ali ne i sa tužiocem Arbur (Arbour). Zakon, jednostavno, ne poznaje nagodbe. Inače nije zakon.

Po prvim stručnim ocjenama međunarodnih eksperata, optužnica protiv Miloševića i ostalih je "impresivan pravni dokument." Na njenih četrdesetak stranica se, hladnim pravničkim jezikom, detaljno opisuju navodni zločini koji su na Kosovu izvršeni od početka ove godine: prisilno deportovanje najmanje 740.000 civila; masakri to jest ubistva nepoznatog broja ljudi od kojih se u optužnici navode imena više od 340 identifikovanih žrtava; te progon kosovskih Albanaca na političkim, rasnim ili vjerskim osnovama.

Te zločine su, tvrdi se u optužnici, izvršile jugoslovenske i srpske vojne, policijske i paravojne snage pod komandom i kontrolom petorice optuženih. Po mišljenju tužioca, oni su za te zločine odgovorni po dva osnova. Prvo, zato što su ih lično planirali, podsticali, naredili ili na druge načine pomogli i učestvovali u njihovom izvršenju. Drugo, svi izuzev potpredsjednika savezne vlade Nikole Šainovića su optuženi i po principu "komandne odgovornosti", to jest za zločine koje su izvršili njihovi potčinjeni, a oni ih nisu spriječili ili kaznili.

Najjači dio optužnice, po međunarodnim ekspertima, je upravo onaj koji se bavi ličnom i komandnom odgovornošću petorice optuženih, a posebno predsjednika Miloševića. U tom se dijelu, naime, podrobno analizira funkcionisanje takozvanog lanca komandovanja, kako na papiru, to jest po zakonu, tako i u stvarnosti.

Tom analizom, i dokazima na kojima se ona zasniva - a koji će ostati pod "pečatom" sve dok se optuženi ne pojave u Hagu - tužilac Arbur je došla do "karike" koja joj je nedostajala za optužnicu protiv Miloševića. Jer, kao što je poznato, Milošević je bio predsjednik Srbije u vrijeme kada "Srbija nije bila u ratu", te nije mogao da bude odgovoran za ono što se tada događalo u Hrvatskoj ili Bosni.

Sada, međutim, Arbur smatra da raspolaže dokazima kako je to bilo samo na papiru, a ne i u stvarnosti. U optužnici se navodi da je Milošević, "mada formalno predsjednik Srbije", tokom ratova u Hrvatskoj i Bosni imao "faktičku kontrolu nad saveznom vladom", te je sa međunarodnom zajednicom pregovarao o raznim mirovnim planovima u vezi sa tim ratovima. Arbur, dalje, tvrdi da je Milošević još od oktobra 1988. imao faktičku kontrolu nad državnim organima i brojnim institucijama od suštinskog značaja za politički i ekonomski život zemlje, uključujući i saveznu i republičku policiju i medije.

Kada se tome doda i zaključak iz optužnice da je sadašnja "planirana i koordinirana kampanja nezakonite deportacije i prinudnog transfera hiljada kosovskih civila", slična onome što se između 1991. i 1995. događalo u Hrvatskoj i Bosni, čini se vjerovatnim da Arbur još nije rekla konačnu riječ o odgovornosti bivšeg predsjednika Srbije za ratove vođene u vrijeme kada "Srbija nije bila u ratu".

Mirko Klarin

Dijeljenje sadržaja