Nove dimenzije u američkom insistiranju na izručenju optuženih za ratne zločine i reagovanja s vrha u Beogradu koja nikako da impresioniraju strane partnere

Postalo je već predvidljivo, gotovo kao i dolazak proljeća, da se s približavanjem marta svake godine pojačava pritisak američke administracije na vlasti u Beogradu za izručenje optuženih za ratne zločine. Sjedinjene Države tako se dokazuju kao najdjelotvorniji faktor u izvodjenju pred haški tribunal najodgovornijih za najveće zločine poslije Drugog svjetskog rata u Evropi. Dosljednost Vašingtona u uslovljavanju finansijske pomoći i napretka prema evropskim integracijama bezuslovnom saradnjom s Tribunalom već je dala rezultate: najznačajniji je svakako izručenje Slobodana Miloševića, optuženog za predsjedavanje nad "zajedničkim zločinačkim poduhvatom".

Najnovije poruke iz Vašingtona, uporno ponavljane pred javnošću u ovonedjeljnim beogradskim susretima američkog ambasadora za ljudska prava s najvišim srpskim zvaničnicima, sadrže i dvije bitne nove dimenzije.

Prva je: Sjedinjene Države zahtijevaju od Srbije izručenje još samo trojice optuženih, najodgovornijih za najupečatljivije zločine s početka i s kraja balkanskog krvoprolića, u Vukovaru 91. i Srebrenici 95. godine - Šljivančanina, Radića i Mladića - i spremne su da zauvijek zatvore to poglavlje u medjusobnim odnosima prepuštajući ostala sudjenja srpskom pravosudju.

Druga - ne manje važna je: da će haški tribunal nastaviti da radi sve dok se pred njim ne nadju i Karadžić i Mladić, tako da njihovi jataci u vlastima ne treba da gaje nikakve iluzije kako će odbijanjem izručenja dočekati da sud zatvori vrata.

Zanimljiva su reagovanja u Beogradu. Dok u medijima, pa i onim koji su godinama isticali nadripatriotske razloge protiv izručenja, sada prevladjuju glasovi po kojima bi "najbolje bilo da se optuženi sami predaju" kako ne bi svi Srbi bili njihovi taoci, sa formalno najvišeg mjesta - iz kabineta Vojislava Koštunice - stižu reagovanja na tragu onih njegovih prethodnika koji su ubjedjivali narod kako je bolje "jesti i korijenje" nego prihvatiti strani diktat. (Naravno da je pri tome korijenje ostavljeno samo narodu a vodje su se mnogo bolje snašle.)

Koštunica, naime, iznosi dva prigovora od kojih nijedan ne može impresionirati medjunarodne partnere. Jedan je tzv. "selektivnost pravde", odnosno zamjerka na statističku nesrazmjeru u broju i rangu optuženih iz srpskog i drugih naroda, na šta je iz Haga odavno odgovoreno da se optužnice ne podižu prema nekakvim nacionalnim ključevima nego po dokazima o počinjenim zlodjelima.

Drugi je kako "uslovljavanje u vezi sa saradnjom s Tribunalom nanosi objektivnu štetu jugoslovensko-američkim odnosima". Ovaj argument ima i faktičke i političke neotklonive mane: faktički - nije problem uslovljavanje Vašingtona već odbijanje Beograda da ispuni medjunarodno preuzetu obavezu (saradnje s Tribunalom koju je potpisao sam haški optuženik Milošević), a politički - šteta u odnosima pogadja isključivo Srbiju, koja sama može izabrati kad će ukloniti prepreke saradnji, a gotovo nimalo Sjedinjene Države koje nude saradnju uslovljenu poštovanjem medjunarodnog prava.

Kemal Kurspahić

Dijeljenje sadržaja