Zašto Goran Jelisić, mada je priznao krivicu i sarađivao sa istražiteljima, nije dobio "popust" koji, pod tim uslovima, tužilaštvo Haškog tribunala obećava optuženima za ratne zločine


Tužilaštvo Haškog tribunala je, u nekoliko navrata poslednjih godina, javno objavilo da optuženi koji priznaju krivicu i sarađuju sa istražiteljima, mogu da računaju na "značajan popust" pri izricanju kazne: čak od 50 do 75 odsto.

Sudije su to uvažile u slučaju Dražena Erdemovića, koji je priznao učešće u masovnom pogubljenju više od hiljadu bošnjačkih muškaraca zarobljenih nakon pada Srebrenice. Mada je, po sopstvenoj računici, tog 16. jula 1995. na farmi Pilica lično ubio "najmanje 70 ljudi", Erdemović je zbog priznanja, kajanja i saradnje sa tužilaštvom osuđen na samo 5 godina zatvora. U slučaju Gorana Jelisića, međutim, sudije nisu uvažile ni njegovo priznanje ni ono što je odbrana opisivala kao "saradnju sa tužilaštvom." Za 13 ubistava, 4 slučaja fizičkog zlostavljanja i isto toliko pljački zatočenika, što je sve Goran Jelisić priznao, osuđen je na 40 godina zatvora - najtežu kaznu koju je, do sada, izrekao Haški tribunal. Nakon što su ga 22. januara prošle godine u Bijeljini uhapsili pripadnici SFOR, Goran Jelisić se na prvom pojavljivanju pred sudijama izjasnio da je nevin po svim tačkama optužnice.

Nekoliko meseci kasnije, kada su on i njegovi branioci dobili uvid u dokazni materijal kojim raspolaže tužilaštvo, u kojem je pored ostalog bila i serija fotografija koja prikazuje Jelisića "u akciji", to jest ubijanju jednog civila metkom u potiljak, odbrana je zaključila da optuženom ne ostaje drugo nego da prizna i tako pokuša da zaradi "popust" pri odmeravanju kazne.

Usledila je serija razgovora sa istražiteljima, u kojoj je Jelisić priznao ono što je morao: zločine za koje je ocenio da tužilaštvo raspolaže neoborivim dokazima. Tužilaštvo se zadovoljilo sa priznatih 13 ubistava i četiri slučaja fizičkih zlostavljanja i pljačke, mada je uverenje tužilaštva da je Jelisić tokom maja 1992. u Brčkom ubio najmanje stotinak ljudi. Sam Jelisić se pred zatočenicima logora Luka razmetao svojom "statistikom", pa je pred jednim od svedoka izjavio kako mu je zatočenik kojeg je upravo ubio bio "osamdeset treći." Upitan šta je u tom trenutku pomislio, svedok - lokalni imam koji je svedočio pod zaštićenim identitetom - je odgovorio kako je pomislio "na mog gospodara Boga... moju familiju i... Olimpijadu" (!?) Jer je, pošto mu je Jelisić prislonio pištolj na grudi, pomislio kako će on biti osamdeset četvrti... što ga je asociralo na Zimske Olimpijske igre u Sarajevu 1984! Jelisićeva priznanja dovela su do "Sporazuma o činjenicama" koji su krajem septembra prošle godine potpisali tužilaštvo i odbrana, da bi nakon toga optuženi, na ponovljenom izjašnjavanju, priznao krivicu za 31 od ukupno 32 tačke optužnice, izjašnjavajući se nevinim samo po tački 1 koja ga je teretila za genocid. Na suđenju, koje je sa podužim prekidom zbog bolesti jednog od sudija, trajalo od 30. novembra prošle do 25. novembra ove godine, tužilac, po oceni Veća, nije uspeo da izvan razumne sumnje dokaže da je Jelisić ubijao sa "genocidnom namerom", odnosno sa "namerom da uništi, u celosti ili delom, jednu nacionalnu, etničku, rasnu ili versku grupu kao takvu." Umesto toga, sudije su zaključili da je Jelisić ubijao "nasumice", "iz zadovoljstva", za "svoj račun i po svojoj volji", primećujući kako tužilaštvo nije prezentiralo ubedljive dokaze da je optuženi delovao u okviru šireg "projekta uništavanja" brčanskih Bošnjaka. Tužilaštvo, smatraju sudije, nije dokazalo "lanac zapovedanja" u kojem je delovao Jelisić, pa ni to da je on ubijao po nečijem naređenju.

Ako su to bile "rupe" u prezentaciji dokaza optužbe, za njih je, barem delom, zaslužna Jelisićeva "saradnja sa tužilaštvom" u kojoj je, kako su pred sudom izjavili istražitelji koji su s njim vodili devet dugih razgovora , optuženi dao svoju "pročišćenu verziju događaja i mnoštvo netačnih informacija...braneći se da je ubijao zato što je morao." Zbog toga, tužilaštvo je u završnoj reči tražilo da se takva "saradnja" ne uzima kao olakšavajuća okolnost, zahtevajući za optuženog kaznu doživotnog zatvora.

Odbijajući da mu priznanje krivice i saradnju sa tužilaštvom uzmu kao značajnije olakšavajuće okolnosti, sudije su takođe istakle da Jelisić nije ispoljio kajanje zbog zločina koje je počinio, što je još jedan element koji ga razlikuje od Erdemovića i zbog čega se te dve kazne tako drastično razlikuju.

Pošto će odbrana, izvesno, uložiti žalbu na visinu izrečene kazne, Jelisić će imati šansu da, bude li želeo, počne značajnije da sarađuje sa tužiocem. Kao što će, u psihološkom i psihijatrijskom tretmanu koji preporučuju sudije u poslednjem paragrafu presude, imati mogućnost da sagleda svoje postupke i, eventualno, ispolji iskreno kajanje zbog zločina koje je počinio. I jedno i drugo bi, u drugostepenom postupku, moglo doneti značajan "popust" na izrečenu mu kaznu od 40 godina zatvora.

Mirko Klarin

Dijeljenje sadržaja