U prvih desetak dana suđenja, Slobodan Milošević se pokazao upravo onakvim kakvim ga je prvog dana opisala glavna tužiteljica Karla del Ponte: "izvrstan taktičar i blijedi strateg"- Opčinjen teorijom da je 'napad najbolja odbrana' i potpuno uživljen u ulogu propitivača svjedoka optužbe, Milošević je već pri suočenju s Mahmutom Bakalijem, drugi put od početka suđenja, porekao sve ranije izjave o nepriznavanju Haškog tribunala

Kako suđenje odmiče, pokazuje se takođe da je Karla/Carla del Ponte bila u pravu i kada je tvrdila da Miloševića u nisu primarno motivirali ni ideologija, ni nacionalizam, ni rasizam, ni ksenofobija - već da je njegova glavna pokretačka snaga u tim nedjelima bila želja za ličnom dominacijom i sopstvenom veličinom u očima srpskog naroda.

Vlastita demonizacija koja je ostvarivana svim sredstvima, a haška optužnica tvrdi da je to činjeno i metodama genocida i zločina protiv čovječnosti, učinila je Miloševića psihički nesposobnim da i nakon višemjesečnog pritvora i deset dana suđenja shvati da je vrijeme gazimestanskog populizma i lažnih obećanja - prošlost, a da se cijeli prostor za njegove manipulacije i nove obmane nakon hapšenja, sveo samo na pritvorsku jedinicu u Hagu. Prva prilika za vraćanje Miloševića u poziciju u kojoj se najbolje osjeća - a to je javna govornica pa makar ona bila i u sudnici, oživjela je u bivšem predsjedniku ponovo onu istu aroganciju, umišljenost, svijest o svemoći, uobraženost i lažni osjećaj nepobjedivosti. Tokom dvodnevnog čitanja optužnice Milošević se trudio da pokaže prividnu nezainteresovanost, samo povremeno je ponešto zapisivao, emotivno stanje je rijetko ispoljavao lupkanjem rukom po stolu, a ponekad se i podsmjehivao na argumentaciju Tužilaštva. Kada je prvi put dobio riječ, Karlu del Ponte je oslovio sa "ona tamo s kojom ne komuniciram."

Glavna kvalifikacija Miloševićeve krivice koju je na početku suđenja obrazložio tužilac Džefri Najs/Geoffrey Nice jeste - da je Milošević bio "ključni učesnik zajedničkog, dobro isplaniranog i vođenog zločinačkog poduhvata nasilnog istrebljenja nesrpskog stanovništva sa značajnih dijelova teritorije Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, u cilju ostvarivanja pune kontrole nad centralizovanom srpskom državom". Taj zločinački poduhvat je bio nezamisliv bez Miloševića koji je sam ili uz pomoć drugih, koristio republičke i federalne strukture na način koji po tužiocu Najsu, predstavlja "jasan primjer kako se državna mašinerija može koristiti za ostvarivanje kriminalnih ciljeva."

Tek ovakva kvalifikacija zločina izazvala je na Miloševićevom licu prepoznatljivu namrgođenost i bijes. Tek je tada, izgleda, shvatio kakva to "crvena nit" u haškoj optužnici povezuje sve njegove zločine – od Hrvatske, preko Bosne do Kosova. Zato, ni svi kasniji argumenti Tužilaštva i Sudskog vijeća da se u Hagu ne vodi proces zbog Miloševićevog sna o vlasti, već zbog toga što je on tu vlast na zločinački način želio da proširi i da se na njoj što duže održi - samo su više u Miloševiću pojačavali potrebu da svoju odbranu zamijeni kontranapadom. Ispravno je procijenio da će se u Hagu biti mnogo teže braniti nego druge napadati.

Cilj ovakve taktike je isti kao i svih proteklih godina njegove vladavine - predstaviti se nevinim pred srpskim narodnom, ubijediti tv gledaoce direktnog prenosa iz Haga u navodnu istinitost njegove teorije o zapadnoj zavjeri protiv svekolikog srpstva, a za stradanje civila i sve druge nevolje u protekloj deceniji optužiti lidere vodećih zemalja Zapada i NATO, za koje se i bez Miloševića zna da nisu sasvim nevini u raspadu bivše SFRJ. Čak i Miloševićeva opsjednutost kravatom u bojama jugoslovenske zastave, ima istu funkciju - taj mali detalj koji je obilježio prvih desetak dana suđenja, trebalo je da pojača njegovu tezu da se u Hagu ne sudi pojedincu, kao što stalno naglašavaju tužioci i sudije, već "cijelom srpskom narodu."

Kakav god da bude nastavak suđenja i ma kakva kazna da bude izrečena - izvođenjem pred sud za ratne zločine prvog među bivšim predsjednicima jedne države, presedan je za sebe koji pokazuje da u buduće takvi despoti i egzekutori kriminalne politike neće moći ostati nekažnjeni. Analitičari ovog procesa se slažu da je suđenjem Miloševiću ljudska zajednica ušla u novu fazu zrelosti u kojoj, nadati se, brutalnost oružja i tiranija pojedinca nikada više neće biti snažnija od superiornosti međunarodnog humanitarnog prava. Suđenje Miloševiću bi, takođe, mogao biti do sada najveći doprinos stvaranju Stalnog međunarodnog suda za ratne zločine, koji bi mnogo više od Ujedinjenih nacija i nevladinih organizacija za zaštitu humanosti - bezobzirnost vlastodržaca mogao učiniti neisplativim poslom.

Zekerijah Smajić

Dijeljenje sadržaja