Na sudjenju Milomiru Stakiću svjedočila Ljubica Kovačević, udovica doktora Milana Kovačevića koji je 1998. preminuo u pritvoru Haškog tribunala. Početkom 1992. narod su, prema njenom svjedočenju, zahvatili "ludilo i nacionalna mržnja", a civilne vlasti - na čelu sa njenim suprugom i optuženim Stakićem, su bile "nemoćne da utječu na policijske i vojne snage koje su pljačkale, zatvarale i ubijale ne-srpsko stanovništvo"


Početkom 1992. narod u Prijedoru su zahvatili "ludilo i nacionalna mržnja", dok su političari Milomir Stakić i Milan Kovačević pokušavali naći "mirno rješenje sukoba" izmedju Bošnjaka i Srba, svjedočila je Kovačevićeva udovica Ljubica na sudjenju bivšem predsjedniku Kriznog štaba u Prijedoru.

Haški tribunal je optužio dr. Milomira Stakića i njegovog kolegu iz Kriznog štaba dr. Milana Kovačevića - koji je umro u pritvoru 1998. – za genocid nad ne-srpskim stanovništvom Prijedora. Tužitelji smatraju da je nasilno preuzimanje vlasti i zatvaranje ne-srpskog stanovništva u logore u kojima su stradale tisuće ljudi, planirao i kontrolirao upravo Krizni štab u kojem su prominentne uloge imali SDS političari Stakić i Kovačević.

Ljubica Kovačević, medjutim, tvrdi da civilne vlasti nisu bile odgovorne za zločine, te da su bile "nemoćne da utječu na policijske i vojne snage koje su pljačkale, zatvarale i ubijale ne-srpske stanovnike te regije".

"Atmosferu straha" medju narodom izazvalo je protjerivanje Srba iz Hrvatske, Slovenije i ostalih dijelova bivše Jugoslavije, navodi Ljubica Kovačević. Kao dugogodišnja radnica prijedorskog Centra za socijalnu skrb, svjedokinja je sudu ponudila dokaz: CD-rom s osobnim podacima više od 32 000 srpskih izbjeglica koji su se izmedju 1991. i 1997. godine iz raznih dijelova bivše Jugoslavije nastanili u Prijedoru.

Na pitanje predsjedavajućeg suca Wolfganga Schomburga/Volfganga Šomburga zbog čega je ovaj podatak relevantan za optužbe protiv dr. Stakića, branitelj John/Džon Ostojić je objasnio da time dokazuje kako nacionalne podjele nije izazvao SDS kako bi opravdao preuzimanje vlasti 30. aprila 1992., već da su one nastale nakon velikog priliva izbjeglica koje su u Prijedor došle "s najlonskim vrečicama u ruci" i sa "stravičnim pričama o etničkom čišćenju u područjima iz kojih su protjerani".

Mada je "narod već bio poludio", dr Kovačević je uvjeravao svoju suprugu i nakon 30. aprila "da rata biti neće", svjedočila je ona. Na pitanje branitelja kakav je utjecaj imao njezin suprug, kao jedan od vodećih općinskih funkcionera, na policiju i posebno načelnika policije, pokojnog Simu Drljaču (koji je, zajedno sa Stakićem i Kovačevićem, takodjer optužen za genocid ), Ljubica Kovačević je odgovorila da "Mićo nije imao nikakav utjecaj ni na obićnog saobračajnog policajca, a kamoli na Simu Drljaču. Njega čak nije previše ni volio" jer je Simo, navodno, jednom prilikom "potegao pištolj na Miću".

Mićo je, medjutim, bio veoma naklonjen svom prijatelju i kolegi Milomiru Stakiću kojeg je obićavao zvati "Mali" ili "Ćurle" ("u značenju - naivan, pošten, treba još učiti"). "Moj Mićo je pažljivo birao društvo, a ako je nekoga volio to je značilo da je taj morao biti pošten i humanista", naglasila je Ljubica Kovačević.

Tužitelja je zanimalo je li netko od njih dvojice pokušao smijeniti Simu Drljaču, ako su se zaista protivili zločinima policijskih snaga. Svjedokinja je tvrdila kako Mićo nije mogao ni postaviti ni smijeniti Drljaću, a sumnja da je to mogao i "Ćurle", mada su sva trojica bili članovi istog Kriznog štaba.

Ona je, kako svjedoči, u vrijeme rata bila upoznata s postojanjem logora, ali po šturim informacijama koje joj je suprug dao mislila je da su to jednostavno zatvori za ljude "koji su se ogriješili o vlast". Njezin muž, dodala je, nije u kući govorio o poslu niti joj je ikada rekao tko je odgovoran za smrt brojnih gradjana Prijedora i okolice. Ona ga to nije ni pitala jer je, radi njezine sigurnosti, bilo bolje da ništa ne zna.

Medjutim, ona tvrdi da je Kovačević jako patio zbog svega što se dogadjalo: "Jednom je došao kući utučen i rekao mi: Ovo je ludnica. Mi smo lud narod", pri čemu, kako kaže svjedokinja, nije mislio na Srbe već na sve gradjane medju kojima su proradile "najniže ljudske strasti".

Da bi dokazao da je Kovačević ipak bio sudionik "dobro isplaniranog" preuzimanja vlasti od strane SDS-a, tužitelj Nicholas Koumjian/Nikolas Kumdjan je pustio snimku Kovačevićeve izjave za Radio Prijedor u kojoj on navodi da preuzimanje vlasti "nije bilo spontano" jer su Srbi davno shvatili "da im nema hljeba u Alijinoj državi", te da njega (osobno) "ne zanima šta je Alija zamislio, već samo ono što smo mi zamislili i to je i napravljeno za 28 minuta i bez žrtava". Ljubica Kovačević je na to primjetila da je njezin Mićo u svemu bio površan. "To je netko drugi pripremio, a Mićo je sebi, iz nekih razloga, pripisao čast".

Milana Kovačevića uhapsio je IFOR 10. jula 1997., a u augustu 1998., tek nekoliko tjedana nakon početka sudjenja, umro je od srčanog napada u pritvoru Tribunala. Nakon njegovog hapšenja i pokušaja hapšenja Sime Drljače - koji je ubijen u akciji britanskih komandosa - dr. Milomir Stakić je naglo otišao na specijalizaciju u Beograd, gdje je marta 2001. uhapšen i izručen Tribunalu. (kraj)

Dijeljenje sadržaja