Svedok Robert Hausvička i optuženi Slobodan Milošević se slažu da je sto dubrovačkih mladića ubijeno zbog "suludih ideja", ali imaju različito mišljenje o čijim se idejama radilo. Po optuženom, ti mladići su stradali zbog "suludih ideja nasilne secesije Hrvatske", a po svedoku ubila ih je Miloševićeva "suluda ideja Velike Srbije"


Momir Bulatović i Milo Djukanović su "zajedno učestvovali u tome", ali se samo Djukanović izvinio zbog onog što se dogodilo - primetio je danas tužilac Džefri Najs/Geoffrey Nice. Tužilac je to rekao tražeći od veća da se u dokaze uvrsti video snimak iz jula 2000. u kojem tadašnji predsednik a sadašnji premijer Crne Gore izražava "duboko žaljenje gradjanima Hrvatske i Dubrovnika zbog bola, patnji i materijalne štete koju su im naneli gradjani Crne Gore u sastavu JNA". Sudije su odobrile da se snimak Djukanovićevog izvinjenja prikaže u sudnici i uvrsti u dokazni materijal sudjenja Slobodanu Miloševiću.

Dogodilo se to pred kraj svedočenja Dubrovčanina Roberta Hausvičke, nakon što se optuženi Milošević - u unakrsnom ispitivanju svedoka - pozvao na izjavu Momira Bulatovića iz oktobra 1991. u kojoj se kaže da "Crna Gora nije u ratu sa Hrvatskom i nema nikakve teritorijalne pretenzije prema Dubrovniku". Svedok je odgovorio da je to "otprilike isto kao kada bi on sada izjavio da nije muškarac nego žena".

Robert Hausvička je aprila 1991. pristupio Zboru narodne garde, a avgusta iste godine je prešao u hrvatsku Specijalnu policiju. Svedočio je kako su Dubrovčani bili nespremni da se odupru napadu koji je počeo 1. oktobra 1991., jer su, kako je rekao, naivno verovali da će "susedi biti pametni i neće napasti biser na moru". Kada su susedi ipak napali, učestvovao je u nekoliko bezuspešnih pokušaja da se uspostave linije odbrane. Zarobljen je 21. oktobra 1991. u Mokošnici i narednih desetak meseci je proveo u zatvorima u Trebinju i Bileći, kao i u logoru u Morinju, u Crnoj Gori. Svedočio je o svakodnevnim teškim prebijanjima i ponižavanjima kojima je bio izložen i o "priznanju" na pedesetak strana koje je bio prinudjen da potpiše bez čitanja. A onda su ga logorski stražari i vojnici još više tukli, tvrdeći kako je "priznao" da je klao srpsku decu, sekao uši i vadio oči Srbima u Dubrovniku. Od tih prebijanja i ponižavanja ostale su mu trajne fizičke i, naročito, psihičke posledice, zbog kojih je 1994. napustio Specijalnu policiju u koju se vratio nakon što je jula 1992. razmenjen u Cavtatu.

Slobodan Milošević je prihvatio apel sudija da ima u vidu patnje i stradanja kojima je svedok bio izložen, te da mu ne postavlja pitanja o njegovim zatvorskim danima. Umesto toga, koncentrisao se na ukazivanje da "Srbija nema nikakve veze sa dubrovačkom aferom" i da se radilo o "sukobu JNA sa paravojnim formacijama u Hrvatskoj". Dubrovniku se, tvrdio je Milošević, "ne bi dogodilo ništa... da iz njega nije pucano na pripadnike JNA".

Svedok je, medjutim, tvrdio da se dogodilo upravo suprotno, da iz Dubrovnika nije pucano na JNA već je JNA pucala na Dubrovnik. Pozvao je Miloševića da - "ako ikada bude u prilici" - poseti Dubrovnik i obidje groblje, na kojem je sahranjeno stotinak mladića ubijenih u odbrani grada.

Milošević je uzvratio da mu je žao tih mladića, ali da njih "nije ubila JNA već suluda ideja nasilne secesije Hrvatske". Svedok, koji je tokom unakrsnog ispitivanja uglavnom gledao ispred sebe, odnosno u sudije, na to se okrenuo ka optuženičkoj klupi i gledajući pravo u Miloševića rekao: "Ne, njih je ubila vaša suluda ideja Velike Srbije."

Raspravu o "suludim idejama" je prekinuo predsedavajući sudija Ričard Mej/Richard May, upozoravajući optuženog i svedoka da se "udaljavaju od teme svedočenja." (kraj)

Dijeljenje sadržaja