Martin Raguž, poslanik u Parlamentu BiH uslove u zloglasnim čapljinskim logorima Dretelj i Gabela tokom hrvatsko-muslimanskog sukoba 1993. godine, nazvao “složenim okolnostima boravka”


Martin Raguž, poslanik u Parlamentu BiH, svjedočeći u odbranu bivšeg premijera Herceg Bosne Jadranka Prlića, je uslove u logorima u Čapljini, tokom hrvatsko-muslimanskog sukoba 1993. godine, nazvao “složenim okolnostima boravka”. Prema svjedočenjima bivših zatočenika logora Dretelj i Gabela, iscrpljivanje glađu, mučenja i premlaćivanja su bili samo dio svakodnevne torture koja je nad njima provođena.

U unakrsnom ispitivanju od strane tužioca svjedok je potvrdio da je, po dolasku na dužnost zamjenika predstojnika Ureda za prognana i raseljena lica Herceg Bosne, na jednoj od sjednica HVO održanoj u julu 1993. godine obaviješten o stanju u zatvorima u Čapljini. Po njemu, vlasti Herceg Bosne su tada pokazale “odgovornost prema situaciji” naloživši da se zatvorenici prebace u Ljubuški gdje je otvoren tranzicijski centar.

Tužilac Daglas/Douglas Stringer je sugerisao da je HVO tranzicijske centre koristio za sistematsko iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Čapljine, Ljubuškog, Stoca i drugih hercegovačkih gradova, uključujući i zatočenike spomenutih logora i njihove porodice. Ured za prognana i raseljena lica je, po tužiocu, učestvovao u etničkom čišćenju Muslimana tako što je prikupljao zahtjeve i pribavljao vize za njihov odlazak. Svjedok, međutim, tvrdi da je svrha tranzicijskih centara bila da se “pomogne ljudima” koji su htjeli otići “na bolje i sigurnije mjesto” nego što je, kako je to rekao, bio logor u Dretelju.

Tvrdnje tužioca da je HVO 1993. godine provodio politiku iseljavanja Muslimana iz Hercegovine kako bi se napravio prostor za Hrvate iz srednje Bosne svjedok je odlučno odbacio. Umjesto izraza kao što su “etničko čišćenje” i “iseljavanje”, kojima se koristio tužilac, svjedok se radije služio terminom “pomijeranje stanovništva” koje, po njemu, treba sagledavati u kontekstu ukupnih dešavanja u BiH tokom rata.

Svjedok je bio posebno osjetljiv na tužiočeva pitanja o Stocu, njegovom rodnom gradu u kojem je do rata, po popisu iz 1991. godine, živjelo oko četrdeset posto Muslimana. Insistirao je na tome da je taj grad davno napustio, te da ga tokom rata ništa nije vezivalo za Stolac. Na zahtjev tužioca da objasni zašto do kraja ljeta 1993. godine u tom gradu više nije živio nijedan Musliman, svjedok je izbjegavao odgovoriti i rekao da treba imati u vidu da su Srbi na početku rata protjerali i Muslimane i Hrvate iz tog grada.

Dijeljenje sadržaja