Berislav Pušić se uvijek protivio razmjeni "svi za sve" i zagovarao princip "jedan za jednog", kaže Amor Mašović, direktor Instituta BiH za nestale osobe. To je, kako navodi, podrazumijevalo da "mi oslobađamo vojnike HVO, a oni zarobljene civile"


U nastavku suđenja šestorici bivših čelnika Herceg Bosne svjedoči Amor Mašović, direktor Instituta BiH za nestale osobe koji je u vrijeme sukoba između HVO i Armije BiH 1993. godine bio aktivno angažovan u radu Državne komisije za razmjenu ratnih zarobljenika tadašnje RBiH. Od kraja 1993. i tokom 1994. godine se više puta sastajao sa optuženim Berislavom Pušićem, nekadašnjim predstojnikom ureda za razmjenu zatočenih i nestalih lica Herceg Bosne.

Opisujući te sastanke Mašović je u glavnom svjedočenju naveo da su u fokusu njegovih razgovora sa Pušićem do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma bili "živi". Nakon toga, a posebno poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, razgovori su se, kako je rekao, svodili uglavnom "na mrtve". Pušić se, prema njegovim riječima, nikada nije slagao sa razmjenom "sve za sve" već je tražio da se razmjena obavlja po principu "jedan za jednog". To je, kako je svjedok objasnio, značilo da "mi oslobađamo vojnike HVO a on zarobljene civile".

Svjedok je, takođe, naveo da je Pušić javno zagovarao stav da svi muškarci muslimanske nacionalnosti od 18 do 65 godina na području Herceg Bosne trebaju biti zatvoreni u logorima a da su svi Hrvati koji žive van tog područja "potencijalni zatvorenici", te da se zato trebaju preseliti u područje pod kontrolom HVO. Iza toga se, naveo je svjedok, krila "opasna namjera" da se svi Hrvati izvuku sa područja pod kontrolom Armije BiH i tako napravi etnički čista teritorija.

Na pitanje tužitelja kakvu je politiku zagovarala "muslimanska strana" Mašović je odgovorio da "to ne zna" pošto, kako je naveo, takva strana nije ni postojala. "Ja mogu da govorim o tome šta je zagovarala Vlada RBiH", rekao je. Između ostalog je naveo da je na području pod kontrolom Armije BiH živjelo na stotine hiljada Hrvata, te da broj ratnih zarobljenika i civila hrvatske nacionalnosti ni u jednom trenutku nije prelazio brojku od 1.100 ljudi.

U nastavku iskaza Mašović svjedoči o slučaju "Vranica", odnosno o sudbini 13 zarobljenih pripadnika Armije BiH koji su uhapšeni 10. maja 1993. godine u napadu HVO na komadu Četvrtog korpusa Armije BiH u Mostaru.

Dijeljenje sadržaja