Bivši zapovednik UNPROFORA u BiH britanski general Rupert Smit smatra da početkom 1995. godine nijedna strana u BiH nije želela mir, te da su i jedni i drugi nastojali da instrumentalizuju snage UN u korist sopstvenih ciljeva


Nijedna od strana u BiH početkom 1995. godine nije želela mir, rekao je u svedočenju na suđenju sedmorici oficira vojske i policije bosanskih Srba optuženih za zločine u Srebrenici i Žepi, britanski general Rupert Smit/Smith, tadašnji zapovednik snaga UNPROFOR u Bosni i Hercegovini.

Takvu situaciju na terenu Smit je, kako navodi, zatekao kada je u januaru 1995. godine stigao u Sarajevo, a njegova početna ocena je, tvrdi, u narednim mesecima dobijala sve više potvrda. Sporazum o prekidu neprijateljstava između hrvatsko-bošnjačke federacije i srpskog dela BiH, koji je tada bio na snazi, prema Smitovoj proceni, nije imao mnogo izgleda da opstane.

Ne samo da je postojala "velika verovatnoća" da će doći do prekida primirija, rekao je Smit, već i da će srpske snage izvršiti ogroman pritisak na istočne enklave pod zaštitom UN – Srebrebicu, Žepu i Goražde. Razlog tome je, smatra Smit, bilo to što je bošnjačka strana bila sve slabija, dok su Srbi imali teškoća sa nedostatkom vojnika kojima bi održali kontrolu nad velikom teritorijom koja je bila u njihovom posedu.

Tužilac je britanskom generalu predočio zapisnike sa njegovih sastanaka sa najvišim predstavnicima vojne i političke vlasti srpske i bošnjačke strane. Od kraja februara do jula 1995. godine, Smit je u više navrata razgovarao sa Karadžićem, Mladićem, Koljevićem i Tolimirom sa jedne, te Izetbegovićem, Silajdžićem, Muratovićem i Delićem, s druge strane. I jedni i drugi nastojali su, zaključio je Smit, da iskoriste snage UN u svoju korist.

Bila je to situacija u kojoj su, kako je rekao britanski general, snage UN istovremeno bile i "talac i štit". Bošnjaci su, prema njegovim rečima, na snage UN gledali kao na "pogodan izvor za sopstvenu legitimizaciju", dok su u NATO snagama videle potencijalnog saveznika u vojnom smislu. Nasuprot ovoj "štit" poziciji, srpske snage su na UN gledale kao "na taoce" preko kojih bi se mogao izvršiti pritisak na međunarodnu zajednicu u njihovu korist.

Između srpskog vojnog i političkog vrha na Palama pojavile su se "napetosti", najverovatnije, smatra Smit, oko toga treba li nastaviti sa pregovorima o održavanju sporazuma o primirju ili krenuti u nove borbe. Bez obzira "na razlike", obojica lidera bosanskih Srba - i Mladić i Kradžić – zahtevali su ukidanje sankcija prema bosanskim Srbima i optužujući istovremeno UNPROFOR da snabdeva snage Armije BiH u enklavama gorivom i oružjem.

Mladić je, prema Smitovim rečima, zapretio da će zbog toga napasti enklave, dok je Karadžić na sastanku 21. maja 1995. godine, enklave nazvao "tempiranim bombama koje samo što nisu eksplodirale". Upozorio je da će oni "uvesti sankcije protiv UN" preteći čak i potpunom blokadom i rekao da će se, u slučaju angažovanja NATO protiv srpskih snaga one "sasvim okrenuti protiv UN" i tretirati ih kao neprijatelje.

Uprskos takvim pretnjama, NATO snage su angažovane krajem maja, nakon što je VRS, prema rečima generala Smita, i pored upozorenja, nastavila sa granatiranjem Sarajeva, Goražda i Srebrenice uključujući i posmatračke punktove snaga UN raspoređene na tom području. Cilj vazdušnih udara NATO, prema objašnjenju britanskog generala nije bilo toliko neutralisanje srpskih položaja koliko pritisak na na rukovodstvo s Pala da zaustavi napade svojih snaga.

Svedočenje generala Ruperta Smita nastavlja se sutra popodne.

Dijeljenje sadržaja