“Normalno je da armija odgovara skupštini za svoj rad i funkcioniranje sistema obrane”, tvrdi svjedok optužbe Osman Selak na suđenju bivšem predsjedniku Skupštine bosanskih Srba Momčilu Krajišniku


Skupština bosanskih Srba imala je iste ciljeve kao i vojska koju je formirala: pripajanje Republike Srpske SR Jugoslaviji, kazao je svjedok optužbe Osman Selak na suđenju bivšem predsjedniku Skupštine bosanskih Srba Momčilu Krajišniku, optuženom za genocid i progone ne-Srba u BiH.

“Vojska je izvršavala zadatke koje joj je dala Skupština”, navodi svjedok koji je 1992. godine bio među rijetkim Bošnjacima i Hrvatima koji su ostali u JNA. Selak je u Banja Luci vodio logističku bazu JNA, a nakon transformacije savezne armije u VRS tražio je da bude umirovljen.

Krajišnikov advokat, međutim, nastoji pokazati “da Skupština nije imala izvršne ovlasti u pogledu vojnih operacija”, te je pitao svjedoka zna li za bilo koje naređenje koje je Skupština izdala vojsci. Svjedok se sjeća zahtjeva Skupštine da vojska ‘zaštiti srpski narod i njegov ostanak u Jugoslaviji’. “Druge slučajeve ne znam, kao što ne znam da je ikad intervenirala da se kazne zločini”, dodao je Selak.

Suci su tražili pojašnjenje u vezi Selakovog prijašnjeg svjedočenja na suđenju Radislavu Brđaninu (bivšem predsjedniku Kriznog štaba u Banja Luci) gdje je kazao da je “vojskom mogao zapovijedati samo Radovan Karadžić kao predsjednik republike i vrhovni vojni komandant”. Selak je to potvrdio, ali dodaje da je “predsjednik republike imao obavezu da izvještava Skupštinu o izvršenju zadataka” na terenu: “Normalno je da armija odgovara skupštini za svoj rad i funkcioniranje sistema obrane”.

Vijeće je, također, tražilo pojašnjenja o ovlastima kriznih štabova - koji su, prema optužnici, bili formirani od strane SDS da bi provodili plan o stvaranju srpskih teritorija u BiH. Krajišnik je, kao lider u SDS, optužen da je sudjelovao u formiranju kriznih štabova i de facto ih kontrolirao.

Krizni štab u Banja Luci je, navodi svjedok, imao ingerencije nad privredom, nad civilnom policijom i paravojnim jedinicama – nad svime osim vojske, ali je s njom bio u koordinaciji. “Dobrovoljačke, odnosno paravojne, jedinice su vršile najprljavije radnje”, dodao je.

Advokat obrane je, međutim, sugerirao “da su paravojne snage u većini slučajeva djelovale samostalno i radile što su htjele”. Pitao je svjedoka da li zna za neku zapovijed kriznog štaba upućenu paravojsci. Svjedok nije mogao navesti primjer navodeći da on, kao Bošnjak, “neke stvari nije smio čuti”, ali je ustvrdio da takve naoružane formacije ne bi mogle djelovati mimo organa vlasti, vojske i policije.

Dijeljenje sadržaja