U Republici Srpskoj i medju Srbima iz Bosne i Hercegovine, polako se širi uvjerenje da su oni, zapravo, najveće žrtve Radovana Karadžića i njegove politike

Za razliku od stranaca koji su skloni kazati kako je «mir pobijedio u Bosni i Hercegovini» i kako će ratni zločinci završiti u Hagu, mnogo je onih sklonih danas da kažu da je tamo «pobijedio Karadžić» i zato je «manje bitno hoće li i kada će i on u Hag».

U Republici Srpskoj i medju Srbima iz Bosne i Hercegovine, polako se širi uvjerenje da su oni, zapravo, najveće žrtve Radovana Karadžića i njegove politike. Paradoks je očit. Karadžićev politički idol Slobodan Milošević je u Hagu, zajedno sa Momčilom Krajišnikom, Biljana Plavšić je na izdržavanju kazne u Švedskoj, Nikola Koljević je izvršio samoubistvo, Ratko Mladić je u bjegstvu, a sam Karadžić se već osam godina krije po brdima. Pa ipak, današnja realnost u BiH za sljedbenike Miloševića i Karadžića, porazna je.

Prije rata, govorilo se kako je Sarajevo «najveći srpski grad u Jugoslaviji posle Beograda». U gradu i okolini živjelo je blizu 200.000 Srba. Posljednje što bi se moglo kazati za njihov tadašnji ukupni status jeste da je bio lošiji od drugih. Društvene, ekonomske, političke i druge pozicije Srba u Sarajevu bile su mnogo češće privilegovane nego podcijenjene.

Danas u Sarajevu živi ne više od 5 do 7 posto Srba. Samo u talasu odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma iz grada ih je, kako se procjenjuje, otišlo više od sto hiljada. Velika presija u korist njihovog odlaska izvršena je upravo iz Karadžićevog štaba na Palama.

Nazadovanje socijalne strukture i bezmalo totalno osiromašenje socijalne elite medju Srbima u Sarajevu danas je očigledno. Gotovo se na prste jedne ruke mogu pobrojati profesori fakulteta, direktori većih državnih firmi, političari, ljekari i umjetnici iz reda srpskog naroda koji u gradu žive i rade. Izvjesna, skoro neprimjetna revitalizacija ove strukture začinje se u posljednje dvije do tri godine, ali je sve to daleko od situacije kakva je bila prije rata.

U Bosni i Hercegovini mnogo je gradova u kojima su Srbi platili veoma visoku cijenu politike Radovana Karadžića. Drvar, nekada skoro potpuno srpski grad, danas se bori za povratak desetak posto predratnih stanovnika. Srbi su u Mostaru bili vjekovima veoma značajan činilac ukupnog kulturnog, političkog i ekonomskog miljea. Danas su tamo svedeni na potpuno zanemarljivu strukturu. Tako je u Grahovu, Bugojnu, Travniku, Jajcu… Čak i u Tuzli, gradu koji je možda ponajviše sačuvao multietničku strukturu i atmosferu, Srbi su najveći gubitnici.

Pored etničke «statistike», Karadžićeva politika ostavila je snažne i dugoročno teško izlječive posljedice na generacije koje dolaze. Profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci, Miodrag Živanović, u intervju za SENSE iznosi porazne opservacije o mladoj generaciji u RS. Po njemu, možda najveći dio studenata i uopšte «školaraca» nose u svojoj svijesti visok stepen nacionalizma, što je rezultat «ratnog školstva» u minulih desetak godina.

«U svijesti ljudi desile su se suštinske promjene… Ovdje su narodi počeli da se mrze, a etničke distance u BiH danas, devet godina od Dejtona, veće su nego u vrijeme dok je ovdje fizički buktao rat», upozorava prof. Živanović.

Generacija u čije su vaspitanje ugradjene «ideje» Radovana Karadžića stasala je, a u tom stasavanju i danas odlučujuću riječ imaju mnogi od onih koji optuženika za najteže ratne zločine smatraju herojem. Ta generacija je pokupila virus etničke mržnje. Njihova društvena svijest u potpunom je sudaru sa vrijednostima ujedinjene Evrope i istinama Tribunala u Hagu.

Ilustracija možda najporaznije istine o cijeni koju sljedbenici Radovana Karadžića plaćaju i još će dugo plaćati vidjena je prije nekoliko dana na BH televiziji, u prilogu iz Banjaluke. Tamošnji student, mlad, zdrav i dotjeran, upitan da li bi na studije u inostranstvo, ponosno saopštava pred kamerom da «nema namjeru da uči nikakav strani jezik jer je to – mjera patriotizma».

Dijeljenje sadržaja