Koliko gradjane Republike Srpske košta produženo bjegstvo Radovana Karadžića i Ratka Mladića od medjunarodne pravde?


Nakon Istambulskog samita NATO Republici Srpskoj će po svoj prilici biti ispostavljen poveći "politički račun" za produženu slobodu Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Onu drugu, ekonomsku cijenu njihovog bježanja od medjunarodne pravde već gotovo devet godina plaća svaki pojedini gradjanin Republike Srpske, posebno u njenom istočnom djelu.

Visoki predstavnik Pedi Ešdaun/Paddy Ashdown ovako opisuje tu cijenu: "Ako je Republika Srpska vidno siromašnija od Federacije, ako u nju stiže neuporedivo manje investicija, ako nema dovoljno radnih mjesta za njene gradjane, ako nema ulaganja u škole i bolnice... postoji razlog za to. A razlog je Radovan Karadžić - mračna kletva koja pogadja cijelu Republiku Srpsku. On uništava budućnost zemlje."

Mada niko do sada nije precizno izračunao sve «pozicije» na kojima se ta cijena knjiži, jasno je da je medjunarodna zajednica kroz finansijske i druge institucije zadužene za pomoć Bosni i Hercegovini, minulih godina bitno drugačije tretirala RS od drugog entiteta, Federacije BiH i Distrikta Brčko. U prve tri godine nakon Dejtona, RS je faktički bila pod medjunarodnim ekonomskim, finansijskim i svakim drugim embargom, izuzev humanitarnog. Rezultat toga, kako primjećuje dr Žarko Papić, direktor Nezavisnog biroa za humanitarna pitanja, jeste da su "Srbi u BiH mnogo veće žrtve - ne samo činjenice da Karadžić i Mladić nisu u Hagu nego i generalno gledano, žrtve jedne grozne politike - nego što se to obično misli…"

U različitim analizama o donacijama u BiH cifre se, uglavnom, poklapaju. Na prve tri donatorske konferencije nakon Dejtona. godine, Republika Srpska, praktično, nije ni učestvovala. Računa se da su «obećana» sredstva u periodu od 1995. do 1999. godine na ovim konferencijama za BiH u cjelini iznosila oko 9,7 milijardi dolara, a u okviru toga bilo je predvidjeno da Republika Srpska dobije približno 2,5 milijarde ili 27,6 posto. Konačno, na kraju 2002., nakon raznih «kresanja» i odlaganja pomoći, najčešće uz obrazloženje da ovaj entitet "ne saradjuje dovoljno sa medjunarodnom zajednicom i posebno sa tribunalom u Hagu", cifre su bitno drugačije čak i od planiranih.

Strana pomoć koju je RS do sada primila iznosi približno milijardu i 400 miliona dolara, što je vidno manje čak i od planiranog iznosa koji nije nikada prešao četvrtinu ukupne pomoći date BiH. Na drugoj donatorskoj konferenciji 1996, recimo, od pomoći prikupljene za BiH u cjelini, Republici Srpskoj namijenjeno je 2 posto, a Federaciji 98 posto.

Prema «konzervativnoj procjeni» dr Papića, Republika Srpska je u prve tri godine posle Dejtona, samo na programu prioritetne rekonstrukcije koji je koordinisala Svjetska banka, izgubila preko 500 miliona eura Ne treba zaboraviti ni gubitke na čitavom nizu «bilateralnih donacija», na gradove i područja koji su direktno bili pod embargom, kao što su Prijedor, Foča i još neki.

Kada se zna da kroz sve te godine privreda RS nije stala na noge, da je poljoprivreda skoro potpuno uništena, da je dijaspora očekivala pomoć iz zemlje umjesto da šalje pomoć u zemlju, jasno je da su ekonomske i socijalne posljedice po stanovnike entiteta bile katastrofalne. Osam godina posle Dejtona, kako ukazuje dr Papić, "Federacija je znatno razvijenija od Republike Srpske, mada su im polazne pozicije bile približno jednake." Prema Željku Kopanji, direktoru banjalučkih «Nezavisnih novina», prosječni lični dohoci u Federaciji su danas "skoro duplo veći nego u RS, penzije su za 60 do 70 posto više, rast industrijske proizvodnje u Federaciji je vidljiv dok je u RS zapravo u opadanju." Sve to, po njemu, "govori o ekonomskoj propasti Republike Srpske…"

Priča o Karadžiću pretakala se u storiju o osiromašenju i pljačkanju RS i na druge, direktnije načine. Milorad Dodik tvrdi da je bivši lider SDS u proljeće 1997. iz trezora Narodne banke RS u Banjaluci lično odnio oko 36 miliona maraka u gotovini. Ubrzo potom gubi se svaki trag... i Karadžiću i markama.

Dijeljenje sadržaja