Radovan Karadžić daleko je od Haga, kao što je Bosna i Hercegovina daleko od Partnerstva za mir i euroatlantskih integracija. Velike riječi i velika očekivanja potpuno su relativizirani i po svemu sudeći uzbudljiva obećanja polako ali sigurno pretaču se u – novu podvalu.

Do samita NATO u Istambulu, praktično, broje se samo još sati. Minulih sedmica ovaj je dogadjaj označen kao mjesto na kojem će se prepoznati sposobnost Republike Srpske da odgovori zahtjevima Haga i obezbijedi hvatanje Radovana Karadžića. Bio je to i ključni uslov da Bosna i Hercegovina učini značajan korak prema euroatlantskim integracijama i bude primljena u Partnerstvo za mir.

U ovom času, činjenice su neumitne: Radovan Karadžić daleko je od Haga, kao što je Bosna i Hercegovina daleko od Partnerstva za mir i euroatlantskih integracija. Velike riječi i velika očekivanja potpuno su relativizirani i po svemu sudeći uzbudljiva obećanja polako ali sigurno pretaču se u – novu podvalu.

Pedi Ešdaun/Paddy Ashdown, visoki predstavnik medjunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, je prošlog mjeseca, u intervjuu našoj agenciji, upozorio da Republika Srpska – neispunjavanjem svojih medjunarodno pravnih obaveza – podriva medjunarodno pravne temelje na kojima se zasniva njeno postojanje. Bila je to ne baš previše uvijena prijetnja da bi produžena sloboda bjegunaca od medjunarodne pravde, a prije svega Radovana Karadžića, mogla ugroziti opstanak RS kao, kako se to obično kaže, «dejtonske tvorevine.»

Činilo se da je prijetnja doprla do onih kojima je upućena i da je ozbiljno shvaćena. Dragan Kalinić, predsjednik Narodne skupštine RS i prvi čovjek SDS, je u prošlonedjeljnom intervjuu ocijenio da je «hapšenje Radovana Karadžića i Ratka Mladića pitanje biti ili ne biti za Republiku Srpsku». Dodao je da on "pouzdano zna da se ovaj put medjunarodna zajednica ne šali i da će – ukoliko se taj ključni uslov ne ispuni – dovesti u pitanje sve što se tiče Republike Srpske…"

U to – da se ovaj put, za razliku od prethodnih – «medjunarodna zajednica ne šali» je, čini se, povjerovala i glavna tužiteljica Karla/Carla del Ponte, koja je prije desetak dana tvrdila da ima "dobre razloge da vjeruje da će Radovan Karadžić biti u Hagu do 29. juna", dakle dana kada u Istambulu treba da padne odluka o «partnerstvu» BiH i NATO.

Njen optimizam, medjutim, ne dijeli bivši premijer i sadašnji lider opozicije u RS, Milorad Dodik, koji u intervjuu agenciji SENSE ocjenjuje da "nisu realna očekivanja da će politička stranka koju Karadžić i dalje kontroliše a koja vrši vlast izdati nalog da se uhapsi njen bivši vodja…" Po njegovom mišljenju, većina ljudi u Republici Srpskoj "doživljava hvatanje Karadžića kao neugodnu temu koja treba što prije da bude riješena, a privodjenje Karadžića u Hag apsolutno treba da donese olakšanje i pojača šanse za mnoga pitanja njihovih života…"

Zvaničnici u Republici Srpskoj, po svoj prilici, vjeruju da je promjena u odnosu entiteta prema ratnim zločinima pokazana u izvještaju RS o Srebrenici i izjava da je riječ o «crnoj stranici u srpskoj istoriji»... dovoljna da anulira činjenicu što su Karadžić i Mladić još na slobodi. Ujedno, oni i dalje ističu čvrsto uvjerenje prema kojem SFOR i NATO – a ne domaće vlasti - treba da hapse optužene za ratne zločine. Jer, kako često ukazuju lokalni političari, "ne može se očekivati od policajaca koji primaju platu od 200 eura da uhapse Karadžića, čak ako im to neko i naredi …"

U «olako obećanu brzinu» s kojom se sa raznih strana najavljuje skori Karadžićev dolazak u Hag je, vjerovatno, ukalkulisana i nada da bi se on, eventualno, mogao sam predati... kako bi spisao «svoje čedo» - Republiku Srpsku. To bi, za mnoge, bilo «najelegantnije rješenje»: oni koji su istinski odgovorni za hapšenje bili amnestirani, a mit o «nacionalnom heroju» samo bi bio ojačan. Loša strana ove varijante je što Karadžić, po svemu sudeći, nema namjeru da se sam pojavi u Hagu, čak ni u ime mitologije na kojoj je gradio najveći dio svoje karizme.

Kako vrijeme prolazi a Istambul se približava, izgleda da se i na «drugoj strani» pritisci u vezi sa sankcijama prema RS iskazuju na novi, blaži način. Pedi Ešdaun više ne govori o Istambulu kao datumu do kojeg se posao ultimativno treba obaviti. Retorika se mijenja. Visoki predstavnik je pohvalio izvještaj o Srebrenici ali je kazao da on «nije neophodno dovoljan» u kontekstu Karadžićevog hvatanja, već je potrebno pokazati i «političku volju» u vezi sa tim. «Politička volja» za hapšenje i samo hapšenje kao gotov čin, naravno, nisu ista stvar. Na drugoj strani, BiH i pored izvještaja o Srebrenici neće u Partnerstvo za mir i to jeste gotov čin.

Slučaj Karadžić na slobodi kao teški bumerang već se vratio Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini i svim njenim stanovnicima ali i medjunarodnoj zajednici. Posljedice su istinski već postale nesnošljive. To, po svemu sudeći, još uvijek ne znači da su svi spremni da stave tačku na cijelu priču. Mnogo je direktno umiješanih, mnogo odgovornih i mnogo zaludjenih. O njihovim sudbinama, očigledno, ne mogu oni sami odlučivati, što je još uvijek, uglavnom, slučaj.

Dijeljenje sadržaja