Bivši zatočenik Zoran Gvozden svjedočio o lošim životnim uvjetima u zatočeničkim centrima Armije BiH u Bugojnu, o teškom premlaćivanju zatočenika te odvodjenju na prisilni rad.


U zatočeničkim objektima u Bugojnu, gdje je Armija BiH u julu 1993. držala hrvatske civile i pripadnike HVO, životni uvjeti su bili jako loši, a dio zatočenika je teško premlaćen, navodi se u optužnici protiv generala Envera Hadžihasanovića, koji je u to vrijeme bio zapovjednik 3. korpusa Armije BiH, u čijoj je zoni odgovornosti bilo i Bugojno.

U jednoj podrumskoj prostoriji gimnazije u Bugojnu, pretvorenoj u ćeliju, sabijeno je oko 40 zatočenika, svjedočio je Zoran Gvozden, koji je tamo bio zatočen. "Neke bi ošamarili, ali to nije strašno u usporedbi s batinama koje su pretrpjela četiri zatočenika... Prozivali bi ih i vraćali krvave i slabe", rekao je svjedok. Pretučeni zatočenici su bili "fizički i psihički izmrcvareni", a jednom je od udaraca prsnula plećka, kazao je Gvozden.

Od zatočenika u gimnaziji je traženo da se prijave za davanje krvi, no kako se nitko nije javio, Gvozden i još jedan zatočenik, sa odgovarajućom krvnom grupom, su prozvani i odvedeni u bolnicu. Budući da je bio zdrav, samo je Gvozdenu uzeta krv. "Izvadili su mi dvije doze, svaka oko 300 grama", rekao je svjedok. Na pitanje advokata obrane zar mu nije drago da je spasio nečiji život, svjedok je odgovorio " da je u svakom slučaju zadovoljan zbog toga", jer je poznavao čovjeka koji je trebao dobiti krv. "Ja bih pristao dati jednu dozu, ali mislim da nije humano da su mi uzeli dvije kad sam živio u takvim uvjetima, bez hrane", dodao je.

Nakon dvije sedmice u gimnaziji, svjedoka su pripadnici Armije BiH prebačili u podrum salona namještaja. Na podu je bilo 10-15 centimetara vode, prostor je bio mračan, osvijetljen uljanicama. I ovdje su neke od zatočenika odvodili na ispitivanje i premlaćivanje. Jedne prilike je pojedinačno prozvano pet zatočenika, svaki put bi se čuli jauci, pa su vraćani u podrum, rekao je svjedok. "Kad su prozvali Mladena Havraneka čuli smo jauk i pitanja 'zašto mi to radite, što sam kriv?' Sišao je niz stepenice, pao na koljena, pa na pod... potom je klonuo glavom i više nije imao pulsa", ispričao je Gvozden. Stražari su pozvali hitnu pomoć, medjutim, taj je zatočenik podlegao povredama.

Posljednji i najduži period svog zatočeništva, svjedok je proveo na stadionu fudbalskog kluba "Iskra." Na njemu je bio od početka augusta 1993. do aprila 1994. godine, kad je, zajedno s drugih 290 zatočenika, razmijenjen. Zatočenici sa stadiona su izvodjeni na prisilni rad u područje Gornjeg Vakufa, gdje su neki ostali dva mjeseca. "Kad su se vratili pričali su da su kopali tranšeje i tunel ispod linije razgraničenja. Dva su zatočenika tamo poginula, vjerojatno pogodjeni snajperom, a desetak je ranjeno", rekao je svjedok. On sam je u više navrata odvodjen na prisilni rad u područje prema Donjem Vakufu, na crtu razgraničenja izmedju srpskih snaga i Armije BiH, gdje je kopao rovove, zemunice i krumpir. Jednom prilikom je na zatočenike pucano sa srpskih položaja, ali im stražar nije dozvolio da se skriju.

Zbog ubojstva i okrutnog postupanja u zatočeničkim centrima Armije BiH u Bugojnu, Hadžihasanovića se, po principu zapovjednoj odgovornosti, tereti za kršenje zakona i običaja ratovanja.

Dijeljenje sadržaja