Svedočeći u odbranu Ratka Mladića, bivši vozač saniteta bolnice u Prijedoru Goran Dragojević nije štedeo reči hvale za nesrpske lekare sa kojima je radio, ali kada je upitan da li zna da su mnogi od njih zatvoreni i ubijeni, prvo je rekao da o tome ne zna ništa, potom priznao da su "nastradali", ali detalje ne zna jer je u maju 1992. godine ranjen i upućen na lečenje u Beogradu

Svedok odbrane Goran Dragojević je u proleće 1992. godine ranjen kada je na vozilo hitne pomoći kojim je upravljao otvorena vatra. Incident se dogodio rano ujutro 30. maja 1992. godine u pokušaju grupe naoružanih muslimansko-hrvatskih meštana Prijedora da "oslobode" grad u kojem je mesec dana ranije vlast preuzela Srpska demokratska stranka. Dragojević je tada zadobio 32 prostrelne rane, prebačen je na lečenje u Beograd i u Prijedor se vratio tek 1994. godine.

U izjavi odbrani Ratka Mladića i današnjem iskazu svedok je opisao više incidenata u Prijedoru. Naveo je da su se srpski napadi na sela Hambarine 22. maja 1992. i Kozarac dva dana kasnije odigrali nakon što su civili napustili sela. Zatim je naveo da je u blizini grada, u oblasti poznatoj kao Brdo, vršena obuka grupe Slavka Ećimovića koja je 30. maja izvršila napad na Prijedor. Plan im je, objašnjava, bio da zauzmu važne objekte poput policijske stanice, kasarne i hotela.

Upitan o izvorima svojih saznanja, svedok je rekao da je do većine informacija došao po povratku iz Beograda 1994. godine i to iz lista "Kozarski vijesnik" i iz kafanskih razgovora. Zbog toga je sudija Ori/Orie naveo da je veće zabrinuto jer Dragutinovićev iskaz predstavlja rekonstrukciju događaja, a ne svedočenje "iz prve ruke".

Na samom kraju unakrsnog ispitivanja svedok je emotivno i kroz suze govorio o predratnim prijateljstvima sa muslimanskim susedima, zajedničkim proslavama, šetnjama pored reke, pomoći koju im je tokom rata pružio, ali i njihovoj posvećenosti da mu pomognu kada je bio ranjen. Ne zna, međutim, ništa o njihovoj sudbini. Kada ga je predsedavajući sudija Ori/Orie upitao da li je čuo da su neki prijedorski lekari zatvarani i ubijani, rekao je da je po povratku sa lečenja saznao da su neki od njih "prestali raditi", ali ništa više od toga.

Zato ga je tužilac u unakrsnom ispitivanju suočio sa podacima o sudbini nesrpskih lekara prijedorske bolnice. Prvo o doktoru Esadu Sadikoviću, specijalisti sa velikim ugledom u svetu, koji je zatočen i ubijen u logoru Omarska, zatim o Željku Sikori i Osmanu Mahmuljinu koji su skončali na sličan način. Za razliku od glavnog ispitivanja kada je izneo detaljnu "rekonstrukciju" događaja u kojima nije učestvovao, svedok je ovoga puta naveo da ne zna ništa o sudbini pomenutih lekara, jer je od kraja maja 1992. godine bio na lečenju. Sa doktorom Mahmuljinom je, kaže, imao odnos "kao sa rođenim bratom", ali se o njegovoj sudbini nikada nije raspitao.

Posle nekoliko pitanja ipak je priznao da su pomenuti lekari "nastradali" u Prijedoru, pa je predsedavajući sudija primetio da se radi o "kontradiktornom" delu iskaza, budući da je nešto ranije tvrdio da zna samo da su "prestali raditi". Upozoren je da u odgovorima iznese sve što zna, a ne samo "lepe i dobre stvari" koje su se dogodile nesprskim doktorima Prijedora.

Svedok se složio sa sugestijom tužioca da je odabir uglednih muslimanskih i hrvatskih lekara, zatim njihovo zatvaranje i ubijanje imalo "razarajući efekat" na nesrpsko stanovništvo Prijedora.

Mada je u glavnom iskazu izneo niz detalja o srpskim napadima na sela Hambarine i Kozarac, Dragojević je, odgovarajući na pitanja tužioca, tvrdio da ne zna ništa o odvajanju muškaraca i njihovom odvođenju u logor Keraterm. Tvrdi da u to vreme nije imao pojma da je u Keratermu bilo ko zatvoren, pravdajući se da se logor nalazio cela dva kilometra od njegove kuće.

Dijeljenje sadržaja