Predsjednik Kriznog štaba Ključa Rajko Kalabić na suđenju Ratku Mladiću priznaje da je u Velagićima počinjen ratni zločin, ali tvrdi da on "nije isplaniran" i da su ga, kao i druge zločine nad nesrbima, "samovoljno počinili nekontrolisani pojedinci". Po Kalabiću, nije bilo prisilnog iseljavanja nesrpskog stanovništva iz opštine u kojoj je kraj rata dočekalo 1.000 od predratnih 17.500 muslimanskih žitelja

Na suđenju Ratku Mladiću svjedočio je Rajko Kalabić, član srpskog Kriznog štaba Ključa. On se u glavnom ispitivanju predstavio kao bivši direktor šumskog gazdinstva Šip. Dužnost predsjednika kriznog štaba i poslanički mandat u Skupštini BiH, a kasnije u skupštinama Republike Srpske i Autonomne regije Krajina je, kaže, obavljao "volonterski". U pisanoj izjavi odbrani je naveo da je SDA odgovorna za izbijanje sukoba jer je "isplanirala" napade na policijsku patrolu i konvoj vojnika koji su se vraćali sa odsluženja vojnog roka 27. maja 1992. godine.

Kalabić je u glavnom ispitivanju rekao da je za incident u Velagićima, u kojem je 1. juna 1992. godine ubijeno više od 100 zatočenih Muslimana, saznao istog tog dana na sastanku Kriznog štaba. Po zahtjevu pukovnika Stanislava Galića u Velagiće su poslata dva autobusa kojim su zatvorenici trebali biti prebačeni na Manjaču. Međutim, vozači autobusa su se vratili nakon pola sata i saopštili im da su zatvorenici pobijeni. Kalabić je, također, naveo da su počinioci, po Galićevom naređenju, uhapšeni i procesuirani.

Tužilac Artur/Arthur Traldi je u unakrsnom ispitivanju ukazao da su tijela ubijenih u školi u Velagićima nakon rata pronađena u masovnoj grobnici na Laništu, a da je škola dignuta u vazduh. Primjer Velagića, sugerisao je tužilac, je samo jedan od više "užasnih ratnih zločina" koji pokazuju da muslimanski civili nisu tretirani "u skladu za zakonom" kao što je to svjedok opisao u izjavi odbrani. Muslimani iz Ključa su zatvarani i zlostavljani u policijskoj stanici i školi Nikola Mačkić u Ključu, udaljenoj samo nekoliko metara od sjedišta Kriznog štaba. U napadu srpske vojske na selo Prhovo u junu 1992. godine pobijeni su žene, djeca i starci…

Kalabić se složio sa tužiocem da je u Velagićima počinjen ratni zločin, ali on, kaže, nije bio planiran. Počinili su ga samovoljno pojedinci koji su "procesuirani". Tvrdi da ne zna da su počinioci masakra ubrzo nakon hapšenja oslobođeni i da niko nije odgovarao za taj zločin. Zlostavljanja zatvorenika Kalabić, također, pripisuje samovolji pojedinaca koje su predstavnici opštinskih vlasti pokušavali da spriječe. No, nakon što je suočen sa svojim iskazom u predmetu Radoslava Brđanina potvrdio da su se takvi incidenti "često dešavali".

Odgovarajući na pitanja tužioca Kalabić je izbjegavao da izravno kaže da je srpska vojska počinila zločin u Prhovu 1. juna 1992. godine. Na pitanje tužioca da li mu je poznato da su u Prhovu pobijeni žene, djeca i starci odgovorio da je "saznao šta se desilo u Prhovu". Na isto to pitanje koje mu je postavio sudija Ori odgovorio je da se "u Prhovu desilo da je određeni broj žena i djece stradao". Kalabić je, zatim, opisao da je tog dana u kancelariju Kriznog štaba ušao njemu nepoznat oficir koji je Galiću plačući raportirao da je prilikom pretresa u Prhovu nakon pogibije jednog vojnog policajca izgubio komandu nad ostalim pripadnicima jedinice "koji su uradili to što su uradili". Na sudijsko pitanje da li zna da je neko kažnjen zbog masakra u Prhovu odgovorio je da on ne zna i da se time nije bavio.

S obzirom da je Kalabić u izjavi odbrani naveo da su se nesrbi dobrovoljno iselili iz Ključa tužilac ga je suočio sa odlukom Kriznog štaba od 4. juna 1992. godine u kojoj se navodi da će opštinske vlasti omogućiti iseljavanje onih koji se odluče za "trajni" odlazak. Sa riječju "trajno", pokušao je da objasni Kalabić, "željelo se zapravo postići da se ljudi zadrže". O uspješnosti te "želje" Kriznog štaba najbolje svjedoči podatakda je od 17.500 Muslimana na području opštine Ključdo kraja rata ostalo njih oko 1.000.

Dijeljenje sadržaja