Đorđo Krstić, svjedok odbrane Ratka Mladića

Prvi svedok odbrane Ratka Mladića ove sedmice bio je Zoran Durmić, policajac iz srpske opštine Milići koja je na početku sukoba odvojena od Vlasenice. U dokaze je uvedena njegova izjava iz predmeta Radovana Karadžića u kojoj za početak sukoba u Vlasenici optužuje Muslimane i navodi niz incidenata u kojima su njihove paravojne grupe napadale Srbe. U izjavi je opisao i sukob u selu Zaklopača od 16. maja 1992. godine u kojem je, po njemu, poginulo "više Muslimana".

Durmić je u vreme srebreničke operacije sa svojom policijskom jedinicom bio angažovan na obezbeđenju puta koji prolazi kroz Novu Kasabu. Na lokalnom fudbalskom igralištu je, kako je danas rekao, 13. jula 1995. godine video stotinak zarobljenih Muslimana. Kaže da je čuo razgovor između srpske medicinske ekipe i muslimanskog ranjenika koji je tvrdio da je jedan od srebreničkih vojnih zapovednika Zulfo Tursunović pucao u njega samo zato što je hteo da se preda. "Jao, idite u Bokčin Potok, tamo je na hiljade mrtvih", rekao je navodno ranjenik, sugerišući da su Muslimani masovno ubijali svoje sunarodnike koji su hteli da se predaju.

Tužilac MekDonald/McDonald očito smatra da je njegov tim izveo ubedljive dokaze da su za smrt hiljada zarobljenika iz Srebrenice odgovorne snage pod komandom Ratka Mladića, kao i da je na igralištu u Novoj Kasabi bilo znatno više od sto zatočenika. Zato o tome nije postavio nijedno pitanje svedoku, već ga je suočio sa tvrdnjom da je u Zaklopači u maju 1992. godine ubijeno oko 80 Muslimana, a da se potom preostalih 30 žena, dece i staraca predalo srpskim vlastima, nakon čega su morali da potpišu izjavu da se odriču imovine i odvezeni su put Kladnja. Durmić odgovara da je "na žalost čuo" da je "neko učinio to što je učinio u Zaklopači", ali da prvi put čuje da su civili potpisivali izjave o odricanju od imovine.

Nakon njega, na klupu za svedoke je izveden Đorđo Krstić, nekadašnji zamenik upravnika sabirnog centra Batković kod Bijeljine u kojem su, po optužnici, počinjeni zločini nad nesrbima. U izjavi timu odbrane on je imao samo reči hvale za uslove u zatvoru – zatvorenici su, kaže, jeli tri puta dnevno istu hranu kao i srpski vojnici, pili vodu iz gradskog vodovoda, imali obezbeđeno grejanje i ležajeve na drvenim paletama.

Nasuprot tvrdnjama optužbe o odvođenju zatočenika na prinudni rad na prve linije fronta, Krstić je ponudio skoro idiličnu priču na tu temu. Priznaje da je bilo odvođenja na radove van logora, ali po sledećem principu: Kada bi se javila potreba za sezonskim radnicima, vođa smene bi pitao predstavnika zatvorenika da li ima dobrovoljaca, nakon čega se javljalo "deset puta više zainteresovanih", pa je bio problem odrediti ko će ići. Zarobljenici su se javljali jer su znali da im u poslu "brže prolazi vreme", ali i zbog mogućih privilegija, kao što je, recimo, mogućnost da dobiju cigarete ili telefoniraju u inostranstvo svojim rođacima od domaćina kod kojih su radili.

Tužiteljica Bajbls/Bibles je u unakrsnom ispitivanju predočila izveštaj Međunarodnog crvenog krsta iz aprila 1993. u kojem se navodi da je 17 zatočenika poginulo kada su upali u zasedu prilikom prevoženja na prvu liniju fronta. Krstić kaže da su išli da seku drva i da nakon toga više nisu vođeni na liniju fronta, već su radili u gradu. Na pitanje sudije "da li su u gradu sekli drva", odgovorio je da su bili angažovani na utovaru uglja.