Na suđenju Radovanu Karadžiću svjedočio Miloš Bojinović iz Banjaluke koji tvrdi da je rad Agencije za kretanje stanovništva i razmjenu materijalnih dobara bio "humanitarnog" karaktera te da se nije radilo o organizovanom iseljavanju nesrba, kako to sugeriše tužilaštvo

Na suđenju Radovanu Karadžiću svjedočio je Miloš Bojinović, bivši šef Agencije za kretanje stanovništva i razmjenu materijalnih dobara na području Autonomne Regije Krajina (ARK). Rad agencije je, prema sažetku svjedokovog iskaza sa suđenja Radoslavu Brđaninu, bio "humanitarnog" karaktera i njeni glavni zadaci su bili uspostavljanje kontakta među ljudima radi prodaje ili razmjene materijalnih dobara i obezbjeđivanje transporta za njihov nesmetani odlazak iz Krajine.

Pojedinci koji su željeli otići su morali da se odjave iz svog dotadašnjeg mjesta boravka. Sa "ispisnicom" i uvjerenjem o nekažnjavanju koje im je izdavao lokalni MUP obraćali su se Agenciji radi kupovine karata za autobuse u pravcu Gradiške i Vlašića. Službenici Agencije, gospodin Šegrt i gospodin Bandić, su procjenjivali bezbjednosnu situaciju,odlučivali da li je autobusima potrebna policijska pratnja i provjeravali da li putnici imaju garantna pisma zemalja u koje su željeli da odu.

Tužiteljica En Saterlend/Ann Sutherland je u unakrsnom ispitivanju ukazivala da se, zapravo, radilo o organizovanom iseljavanju Muslimana i Hrvata iz Krajine. Ona je podsjetila na iskaze svjedoka da se za kartu u jednom pravcu plaćalo između 100 i 300 njemačkih maraka. Ukazala je da su čak i neki svjedoci odbrane, kao što su Anđelko Grahovac i Nikola Erceg nedavno potvrdili da je u zrak dignuto na stotine poslovnih objekata Banjalučana nesrpske nacionalnosti. Podsjetila je i na izjavu Vojislava Kuprešanina da je čuo za Brđaninovu izjavu kako u Banjaluci neće ostati više od hiljadu Muslimanima.

To su, sugerisala je tužiteljica, bili pravi razlozi što su ljudi u redovima čekali ispred agencije koja je dnevno obrađivala oko 500 zahtjeva za odlazak. Bojinović to negira i tvrdi da su ljudi odlazili svojevoljno, zbog rata i opšte nesigurnosti. I nije tačno, tvrdi, da je karta koštala između 100 i 300 njemačkih marka. Cijena karte je navodno bila mnogo niža i u skladu sa tada važećim zakonskim propisima. Rekao je još da su njemu "njegovi Muslimani" koji su odlazili čak nudili pare, ali da ih on nije uzimao, nego je -naprotiv- on njima davao jer su njima, eto, bile potrebnije.

Bojinović nije vidio da je ikada bilo koji građanin nesrpske nacionalnosti u Banjaluci šikaniran na bilo koji način. Banjaluka je, ograđuje se, veliki grad tako da se moglo desiti da nije sve vidio. Ipak, ne vjeruje ni drugima koji to jesu vidjeli, pa ni britanskom reporteru Ijenu Trejnoru/Ian Traynor koji je u jednom izvještaju napisao da su strani humanitarni radnici zapanjeni stepenom mržnje i maltretiranja sa kojima se Muslimani u Banjaluci susreću svakog dana. "Kako se to na licu može vidjeti mržnja, to mi nema smisla", bio je svjedokov komentar.

Nakon njega na klupu za svjedoke Karadžić je pozvao prvog i za sada jedinog bivšeg pripadnika Armije BiH koji je, uz mjere zaštite identiteta i pod pseudonimom KW-012, pristao da svjedoči u njegovu odbranu.

Dijeljenje sadržaja