Kako su sudije Ađius i Pokar u svojim protivnim mišljenjima secirali pristup i nalaze većine Žalbenog veća u prošlonedeljnoj presudi kojom su Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni po svim tačkama optužnice koja ih je teretila za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu u okviru kojeg su – tokom i nakon operacije "Oluja" u leto 1995. godine – počinjeni zločini nad srpskim civilima u Krajini

Protivna mišljenja sudija nisu retkost u presudama Pretresnih i Žalbenih veća, ali nikada do sada nisu bila formulisana tako kritičkim i oštrim rečnikom, kao što je prošle sedmice manjina (sudije Ađius/Agius i Pokar/Pocar) izrazila svoje fundamentalno neslaganje sa zaključcima većine (sudije Meron, Robinson i Ginej/Guney) u konačnoj, oslobađajućoj presudi generalima Gotovini i Markaču.

Pristup većine prvostepenoj presudi kojom su Gotovina i Markač osuđeni na 24 i 18 godina zatvora, po oceni manjine je "veštački i defektan", "protivurečan, siromašan i iskrivljen", a analiza im je "zbrkana i zbunjujuća", puna "pogrešnih interpretacija", koje su dovele do "pogrešnih rezultata", dok je njihovo rezonovanje u delovima presude "naprosto groteskno". Sve u svemu, zaključuje sudija Pokar, presuda većine je "suprotna svakom poimanju pravde".

Suština neslaganja sudija Pokara i Ađiusa je u tome što je većina – po njihovom mišljenju - pogrešno interpretirala i iskrivila navode i zaključke Pretresnog veća, "rasparčala" ih i analizirala "izdvojeno" od celine predočenih dokaza. Nalaz Pretresnog veća da su protivpravni svi artiljerijski udari udaljeni više od 200 metara od vojnih ciljeva, većina u Žalbenom veću je, naime, proglasila "temeljem" cele prvostepene presude. A onda je taj standard proglasila "proizvoljnim" i "neobrazloženim" i tako izvukla "temelj" koji je sama postavila, što je dovelo do rušenja čitave građevine, to jest presude. Jer, bez standarda od 200 metara, po većini, nema nezakonitog napada na civile, a bez nezakonitog napada nema ni udruženog zločinačkog poduhvata, pa time ni krivice optuženih.

Takav pristup je, smatra manjina, višestruko manjkav. Prvo, ako smatra da je Raspravno veće primenilo pogrešan pravni standard, Žalbeno veće je – prema pravilima i sudskoj praksi Tribunala – dužno da formuliše novi, ispravni pravni standard, i da u odnosu na njega preispita sve nalaze prvostepene presude. Većina se, međutim, upustila u navodno preispitivanje bez bilo kakvog standarda. I dok se sudija Pokar glasno pita "da li je uspostavljen novi standard od 400 metara... ili možda 100 metara ... ili možda nula metara", sudija Ađius zaključuje da je većina u ovom slučaju dozvoljenu marginu greške proširila ad infinitum, što će reći "do u beskraj". A to se, po sudiji Ađiusu, "nije smelo uraditi", jer bi na bazi toga "bilo praktično nemoguće neki napad kvalifikovati kao protivpravan". Biće interesantno videti kako će odbrane Karadžića i Mladića - u osporavanju dokaza o nediskriminativnom granatiranju Sarajeva - iskoristiti ovaj "novi zakon" koji je formulisala većina u Žalbenom veću

Manjina, dalje, ukazuje da se – suprotno tvrdnjama većine - zaključak Pretresnog veća o protivpravnom granatiranju ni u kom slučaju ne zasniva isključivo na dopuštenoj margini greške od 200 metara, već i na nizu "međusobno potkrepljujućih" dokaza, koji se moraju razmatrati u celini. A ti dokazi su: prvo, transkript Brionskog sastanka na kojem je skovan plan o progonu Srba iz Krajine; drugo, Gotovinino naređenje od 2. avgusta '95. da se pod "topničku paljbu" stave četiri grada u Krajini; treće, dokazi o implementaciji tog naređenja od strane artiljerije HV; četvrto, svedočenja osoblja UN koje se nalazio u Kninu u dane granatiranja, te, peto, dokazi o neproporcionalnim napadima na boravište Milana Martića.

Sve te "međusobno potkrepljujuće" dokaze, većina je, po sudiji Pokaru, odbacila na osnovu rasuđivanja koje je "daleko od uverljivog". U samo tri paragrafa žalbene presude većina je odbacila nalaze o protivpravnom granatiranju koji su u prvostepenoj presudi obrazloženi na više od 200 stranica.

Za interpretaciju Brionskog transkripta koji je ponudila većina, Pokar kaže da je "naprosto groteskna". Na sličan način manjina dovodi u pitanje i interpretaciju većine da Gotovina nije "izričito" naredio "nezakonite napade" na gradove, već samo njihovo stavljanje pod topničku paljbu. Sudija Ađius, dalje, ukazuje da je većina "pogrešno interpretirala" navode Pretresnog veća koje je oprezno pristupilo iskazima međunarodnih svedoka, ograđujući se da neki od njih nemaju artiljerijsku obuku koja bi im omogućila da procenjuju da li je granatiranje bilo nediskriminativno. Većina je, međutim, tu opreznu "ogradu" iskoristila da jednostavno otpiše iskaze svih međunarodnih svedoka, uključujući i sedmorice pripadnika evropske posmatračke misije i mirovnih snaga UN na čelu sa kanadskim generalom Foranom/Forand, komandantom sektora Jug, čija su svedočenja prihvaćena u prvostepenoj presudi.

Iznenađujuće je da većinska trojka sudija, izabranih i plaćenih od UN, ima tako malo poverenja u generale i druge visoke oficire iz zemalja-članica UN, koji su u vreme događaja o kojima se raspravlja bili u Kninu pod zastavom UN, i o tome svedočili pred Tribunalom UN.

Prema sudiji Ađiusu, ne može se ignorisati činjenica da je na Knin za dan i po "palo najmanje 900 granata, a da nema dokaza o bilo kakvom otporu iz grada". On navodi da je, po izvedenim dokazima, najmanje 50 projektila palo na udaljenosti između 300 i 700 metara od najbližeg vojnog cilja. Pri tom je, podseća sudija Ađius, Hrvatska vojska koristila precizan koordinatni sistem koji je omogućavao minimalnu grešku od svega jednog metra. Gotovinin zapovednik artiljerije Marko Rajčić je, naime, u svom iskazu naveo da jemargina greške bila ispod 200 metara, dakle ispod standarda koji je usvojilo Pretresno veće.

Uprilog svom nalazu da artiljerijski napad na krajinske gradove nije bio neselektivan, većina je navela da su pripadnici HV možda ciljali pokretne mete po Kninu, i to ilustruje pogotkom u "jedno policijsko vozilo". Za sudiju Ađiusa to je "očigledna i nesrećna protivurečnost" u rezonovanju većine. Jer, ukazuje on, "pošto je pogođeno jedno policijsko vozilo, većina pretpostavlja da je artiljerija HV bila precizna i mogla direktno pogoditi metu. Međutim, za sve ostale – promašene fiksne mete – za koje je imala precizne koordinate, većina daje HV benefit sumnje sa marginom greške ad infinitum", to jest "do u beskraj". Zbunjen tim rezonovanjem, sudija Ađius se kolegama obraća sa sledećom molbom.

"Voleo bih da me većina prosvetli objašnjenjem o tome kako je moguće da je HV bila tako precizna pri gađanju pokretnih meta, a one statične je promašivala za više stotina metara".

Sudija Ađius i ostali koji bi hteli da im se to objasni će, sva je prilika, ostati "neprosvetljeni" budući da iznad Žalbenog veća, odnosno većine sudija u njemu, nema više pravne instance kojoj bi bili dužni da polažu račune.

nastavak

Dijeljenje sadržaja