Stav Radovana Karadžića da se pitanjima zločina treba pozabaviti kasnije i "da vrijeme liječi sve", smatra prvi predsjednik vlade Republike Srpske Branko Đerić, je bio potpuno pogrešan. Ne samo da se "pokazalo da vrijeme ne liječi sve" nego su problemi ostali i nakon njegovog odlaska s funkcije premijera u decembru 1992. godine i, kako je rekao, "nije ni čudo što su kasnije eskalirali"

Na suđenju Radovanu Karadžiću svjedoči Branko Đerić, prvi predsjednik vlade Republike Srpske koji je u oktobru 1992. godine podnio ostavku na tu funkciju nakon bezuspješnog pokušaja da smijeni ministre pravde i unutrašnjih poslova Momčila Mandića i Miću Stanišića. U pisanoj izjavi koja uvedena u dokaze u glavnom ispitivanju Đerić je, između ostalog, naveo da je Republika Srpska bila partijska država u kojoj je o svim pitanjima odlučivao Karadžić uz pomoć svojih istomišljenika, te da je smjenu Mandića i Stanišića spriječio Karadžić.

Odgovarajući na Karadžićeva pitanja u unakrsnom ispitivanju Đerić je naveo da je vlada RS krajem maja 1992. godine pokrenula postupak za utvrđivanje ratnih zločina i kažnjavanje počinioca. Nakon što je iz medija i diplomatskih izvora dobila informacije o zločinima, Đerićeva vlada je naložila tadašnjem ministru pravde Momčilu Mandiću da pripremi izvještaj o odnosu prema zarobljenicima i civilima, što on nije učinio. Vlada je zbog toga pokrenula postupak za smjenu Mandića i Stanišića, ali je izostala politička podrška od strane Karadžića i Krajišnika koji su, po Đerićevim riječima, bili "alfa i omega" RS.

Karadžić je sugerisao Đeriću da se on "nije protivio rekonstrukciji vlade" već samo "dramatičnim smjenama". Ukazujući da su o ostanku dvojice ministara odlučili poslanici Skupštine a ne on, Karadžić je rekao da se on, istina, nije borio za smjenu Mandića i Stanišića jer se "kao političar nije usudio da bije bitke za koje je znao da će izgubiti". Karadžićev stav da se pitanjima zločina treba pozabaviti kasnije i "da vrijeme liječi sve", po Đeriću, je bio potpuno pogrešan. Ne samo da se "pokazalo da vrijeme ne liječi sve" nego su problemi ostali i nakon njegovog odlaska s funkcije premijera u decembru 1992. godine i, kako je rekao, "nije ni čudo što su kasnije eskalirali".

Karadžić se u drugom dijelu ispitivanja bavio odnosom srpskih vlasti prema građanima drugih nacionalnosti. Citirao je svoj govor na sjednici Skupštine krajem jula 1992. godine kada je rekao da Muslimane na Palama "niko ne dira" i da ih srpski političari uvjeravaju da nemaju razloga da se plaše. On je ustvrdio da su Muslimani na Palama "ostali do kad su htjeli i otišli kada su htjeli". U nekom trenutku su, tvrdi, sami zatražili da idu u Sarajevo jer im je postalo "neprijatno" kada su počeli stizati kovčezi sa tijelima mrtvih srpskih vojnika. "Ja to ne znam", kratko je odgovorio Đerić na te Karadžićeve tvrdnje.

Slične tvrdnje Karadžić je iznio svojevremeno i prilikom unakrsnog ispitivanja Sulejmana Crnčala, koji je svjedočio da su Muslimani sa Pala u proljeće i ljeto 1992. godine napustili svoje domovepod pritiskom srpskih vlasti. Po njegovom iskazu, na jednom sastanku Nikola Koljević je članovima muslimanske delegacije saopštio da im je "džaba što hoće ostati na Palama jer Srbi više ne žele živjeti s njima".

Dijeljenje sadržaja