Radovan Karadžić u završnici unakrsnog ispitivanja generala Manojla Milovanovića ukazivao na dijelove svjedokove knjige "Istine i zablude o ratu u BiH" citirajući iz nje dijelove koji se podudaraju sa njegovim tezama, a za koje je bio siguran da će ih svjedok potvrditi

U prvom, prošlonedjeljnom dijelu unakrsnog ispitivanja, svjedok optužbe Manojlo Milovanović se nije složio sa mnogim tezama optuženog Karadžića o odnosima u ratnom političkom i vojnom vrhu Republike Srpske i tumačenjima smjernica i direktiva Vrhovne komande upućivanih Glavnom štabu Vojske Republike Srpske, u kojem je svjedok bio načelnik štaba i Mladićev zamjenik.

Današnji nastavak unakrsnog ispitivanja je, međutim, protekao u dijalogu istomišljenika. Karadžić je, naime, pošao od Milovanovićeve knjige "Istine i zablude o ratu u Bosni i Hercegovini", citirajući iz nje dijelove koji se podudaraju sa njegovim tezama, a za koje je bio siguran da će ih svjedok potvrditi, što se i dogodilo.

Optuženi i svjedok optužbe su se, tako, saglasili da je odgovornost za rat u Bosni i Hercegovini na "muslimansko-hrvatskoj koaliciji"; da su bosanski Srbi posljednji stvorili svoju vojsku; da je ta vojska imala isključivo odbrambeni karakter, a da je ofanzivne akcije izvodila samo kao "odgovor na izazove" druge strane, odnosno "takozvane Armije BiH" kako je i danas definiše Milovanović. Složili su se, dalje, da srpska strana "nije nikada terorisala civile u Sarajevu"; da je "utrošak muslimanske artiljerije" u gradu i na Igmanu bio veći od utroška municije Sarajevsko-romanijskog korpusa; kao i da je muslimanska strana prva upotrijebila snajpere još 2. maja 1992. godine, u napadu na komandu Druge vojne oblasti u Sarajevu.

Kao što se moglo i očekivati, Karadžić i Milovanović su se saglasili i da je "takozvana Armije BiH" žrtvovala sopstveno stanovništvo kako bi "ocrnila Srbe". Milovanović je "siguran" da se to dogodilo u redu za hljeb u ulici Vase Miskina, na pijaci Markale u februaru 1994. godine, a za Markale II "nije siguran" samo zato što u to vrijeme nije bio tu, već na zapadnom frontu.

Mada je prošle sedmice govorio o Karadžićevoj "intimnoj želji" da u Bosni i Hercegovini bude "što manje vojno sposobnih Muslimana", kao i o djelovanju privatnih agencija za iseljavanje Muslimana i Hrvata, Milovanović je danas sa kategoričnim "ne" odgovorio na pitanje optuženog da li je "čuo za projekat izbacivanja Muslimana i Hrvata sa teritorija na kojima su Srbi bili u većini". A za razliku od toga, rekao je Milovanović, iz Sarajeva je "protjerano 150.000 Srba, više od 10.000 je nestalo, a za 5 do 7 hiljada je dokazano da su pobijeni". Nije, međutim, odgovorio na pitanje sudije Kvona/Kwon ko je to, kada i kako dokazao.

Pošto se Milovanović saglasio sa Karadžićem da direktive i drugi dokumenti srpske strane "nisu imale negativne posljedice po civile" optužba je u dodatnom ispitivanju ukazivala na dokumente koji pokazuju suprotno. Direktiva broj 4 u kojoj se, između ostalog, kaže da neprijatelja treba "prisiliti da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda" je, po tužiocu, rezultirala protjerivanjem civila i paljenjem njihovih kuća u muslimanskim selima u tom području.

Tužilac Nikols/Nicholls je ukazao na presretnuti razgovor od 8. februara 1993. godine u kojem komandant Drinskog korpusa Milenko Živanović svog podređenog pita "gore li turske kuće" i na potvrdan odgovor dodaje "to, to, što više!" Na pitanje tužioca da li po njemu kao oficiru Glavnog štaba VRS, ta Živanovićeva izjava "implicira moguće posljedice po civile" Milovanović je kratko odgovorio: "Da".

Suđenje bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, optuženom za genocid i druge zločine u Bosni i Hercegovini, nastavlja se u utorak, 6. marta.

Dijeljenje sadržaja